Predsjedničkom kandidatu u RH Zoranu Milanoviću iznenada je preminuo otac Stipe. Bivši hrvatski premijer zbog smrti oca odgodio je sve obaveze u kampanji za Pantovčak do kraja tjedna.
Stipe Milanović rođen je 1937. godine. Poslije završetka gimnazije u Sinju, 1957. upisao je ekonomiju u Zagrebu. Studirao je zajedno s Vladom Veselicom, a potkraj studija 1961., zahvaljujući razmjeni studenata, prijatelji Milanović i Veselica otišli su u Francusku kako bi naučili jezik.
Osim toga, Stipe Milanović je kao student u Zagrebu bio i predsjednik Kluba sinjskih studenta. Godine 1963./64. bio u Sarajevu u školi rezervnih oficira, zajedno s Božom Jusupom, vlasnikom Tankerkomerca iz Zadra. Kako je Miko Tripalo postao šef zagrebačkog ogranka Partije 1964., Milanović je nakratko bio šef njegova kabineta.
"Brzo sam odstupio i rekao Miki: Ma neću ja ovdje s fakultetom 20 godina nakon rata primati prvoborce NOR-a koji stalno nešto traže za sebe i govore zašto sam se ja borio i bio ranjavan?!"
Poslije je postao tajnik Komisije za privredu u Gradskoj konferenciji SK. Nakon 1971. Stipe Milanović, zbog bliskosti s Tripalom i braćom Veselica, nije, kako tvrdi, mogao politički napredovati. Stoga je magistrirao na ekonomiji 1975. Bio je direktor Prvog računalnog centra, direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER), a poslije 1984., kad je podnio ostavku i napustio SK, u CER-u je bio voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba.
Uz ostalo, Stipe Milanović je bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Lisinski koja je otvorena je 1973. Nakon prvih demokratskih izbora, Vlatko Pavletić je postao ministar prosvjete, kulture i športa te je tražio pomoćnika za financije. Pronašao ga je našao u Stipi Milanoviću. Nakon godinu dana Milanović je smijenjen zbog "zviždanja" o bezakonju. Na nagovor Stipe Mesića Milanović se učlanio u HDZ – ponuđeno mu je mjesto hrvatskog veleposlanika u Ukrajini, a uvjet je bio da uđe u tu stranku. Naravno, iako govori ruski jezik, nije prošao jer nije bio barakaš. Tek 17. rujna 1991. uvedeno je u Vladi i Saboru 24-satno dežurstvo. Dežurati su mogli samo provjereni i odani kadrovi, poput Gordana Radina, Nedjeljka Mihanovića, Milana Kovača, Tomislava Duke, Ćire Grubišića, Kikereca, Nevena Jurice, Đure Perice, Zlatka Gledeca... Dežurao je i Stipe Milanović kao pomoćnik ministra prosvjete.
