Bilo je ljeto 1995. Slavila se Velika Gospa. Naši dečki iz 145. brigade, tu kod nas u Dubravi, vraćali su se kući. Ja sam, zajedno sa susjedima koji su došli po svoje članove obitelji, čekao brata Ivicu. No on nije izišao iz autobusa. U Zagreb je doputovao samo ruksak s njegovim stvarima. Toga su nam dana rekli da je nestao prigodom oslobađanja Dvora na Uni. I to je sve što smo godinama znali o njemu, počinje svoju priču Zagrepčanin Željko Naglić, koji je zajedno s majkom Katicom i ocem Stjepanom “prevrnuo” regiju kako bi našli svoga Ivicu.
Nakon desetljeća potrage doznali su da je njegovo tijelo sve te godine bilo blizu njih, u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.
– Bili smo sretna, radnička obitelj. Mama, tata, brat i ja živjeli smo na periferiji, radili, uzgajali nešto zemlje i stoke. Nismo imali puno, ali nama je bilo dovoljno. A onda je došao rat – priča nam Željko Naglić, koji je radio kao kuhar u tadašnjoj borongajskoj vojarni, a šest godina stariji Ivica bio je bolničar u KBC-u Rebro.
– Oduvijek smo bili različiti. Ja sam bio onaj brbljaviji, a Ivica je bio samozatajan. Iz njega smo uvijek morali izvlačiti riječi. Ipak, on je bio društveniji, a ja sam radije ostajao kod kuće, volio sam raditi na zemlji. Ja nikada nisam bio sportski tip, a on je bio lud za nogometom i tenisom. Imao je svoju ekipu, volio je društvo – opisuje brata danas 47-godišnji Željko.
Ivica je mobiliziran 1991. u 145. brigadu Hrvatske vojske. Tijekom te i iduće godine ratovao je na Banovini, sudjelovao u obrani Dubrovnika, a potom se vratio kući. Tri godine poslije, 4. kolovoza 1995., obojica braće primila su poziv oko tri ujutro.
– On nije morao ići u Oluju s obzirom na to da sam ja bio u vojsci. Rekao sam mu da ne ide, no nitko ga nije mogao spriječiti. Imao je 29 godina kad je spakirao stvari i sa suborcima otišao na banijsko bojište – prisjeća se Željko.
Borba obitelji Naglić počinje od dana kad se Ivica nije vratio iz Oluje. Informacije o tome što se dogodilo 7. kolovoza, kada je prema službenim podacima nestao, bile su vrlo šture. Jedan od njegovih suboraca rekao im je da je vidio Ivicu kako pada na tlo kad su počeli pucati po njima. No, je li se bacio kako bi izbjegao metak ili je pao jer je pogođen, nitko nije znao.
Postrojba se morala povući, a Ivici se gubi svaki trag. U obitelji Naglić plamtjela je nada da je njihov Ivica još uvijek živ, pa su se 22. kolovoza zaputili u Dvor na Uni ne bi li doznali što se dogodilo i je li netko možda vidio Ivicu.
– Tamo nas je dočekala jedino tišina, nigdje nikoga nije bilo. Tijela su do tada već bili odnijeli, ali u zraku se osjećao miris smrti. I danas ga mogu osjetiti – govori Željko.
Od potrage za Ivicom nikad nisu odustali. Palili su svijeće za njega iako nisu imali osjećaj da je poginuo. Išli su na skupove u čast braniteljima, slavili njegov rođendan. Kako nisu imali službenu potvrdu da je poginuo, nisu dopustili da se pokraj njegova imena na spomeniku braniteljima u Dubravi ukleše godina njegove smrti.
U potrazi za Ivicom Željko i njegovi roditelji proputovali su cijelu Hrvatsku, raspitivali su se i u Srbiji, Bosni, Crvenom križu, raznim udrugama, no informacija nije bilo. Često su ih zvali i na prepoznavanja, na koja je odlazio Željko, ali Ivicu nisu našli. Dan za danom prolazio je u nadi, ako već nije živ, da je barem otišao u miru.
Da ga nisu mučili. A onda su 2005. primili poziv iz zagrebačkog Zavoda za sudsku medicinu. DNK analizom utvrđeno je da se Ivičino tijelo sve te godine nalazilo pokraj njih, u zajedničkoj grobnici na Mirogoju, u koju su tijela dovezena iz sisačke bolnice odmah nakon Oluje.
– Taj dan, kad smo doznali da je on zapravo cijelo vrijeme bio kraj nas, ne može se opisati. Možda nekome zvuči čudno, ali nama je bilo olakšanje kad smo dobili sve njegove kosti. Koliko je obitelji svoje voljene dobilo u kutiji veličine kutije za cipele! Ljudima je i to bilo puno. Mnogi nisu doživjeli da pokopaju svoje dijete, majku, oca, muža, brata... Nikada nisu doznali što je bilo s njima – govori Željko.
Prema podacima Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u Oluji je život izgubilo 238 hrvatskih vojnika, a dvoje se još uvijek vode kao nestali. Gubici srpske strane pak procjenjuju se na 1200 osoba. Ivicu su nakon identifikacije pokopali na Miroševcu, a spomenik braniteljima u Dubravi dobio je još jednu godinu smrti, onu Ivičinu.
Unatoč tome što mu je rat uzeo brata, kaže Željko, on ne mrzi nikoga.
– Tako je moralo biti, netko je morao stradati. Da nije, danas ne bismo imali svoju Hrvatsku. Ipak, ne mogu mrziti sve Srbe. Velik dio njih, kao i nas Hrvata, nije želio rat, da stradaju nevini ljudi i da bezbroj obitelji bude zauvijek razoreno. Mi smo sada mirniji. Imamo gdje zapaliti svijeću, znamo gdje je naš Ivica. To je bilo sve što smo htjeli – zaključuje Željko Naglić.
