Allison Hope, feministica i spisateljica iz New Yorka otkrila je koliko joj se život i poimanje odnosa, koji su joj do tada život značili, potpuno promijenili nakon što je rodila.
24sata.hr prenosi njezinu ispovijest za Men's Health.
"Ja sam mrziteljica muškaraca koja se oporavlja. Shvatila sam da sam lezbijka u 15. godini, a osjećala sam se feministicom još od maternice. Imala sam hipi mamu s cvijećem u kosi, koja mi je dala snažan primjer kako žene mogu nadmašiti i muškarce u ostvarivanju ambicija.
Radila je i zarađivala više nego moj otac, te istodobno brinula o kući i bila bolji roditelj. Odrastala sam svjedočeći snazi žena koje su to sve radile, i muškarcima koji su im stvarali probleme.
Imala sam najbolju prijateljicu koju je očuh silovao, a trener u mojoj školi uhvaćen je u zavođenju i spavanju s maloljetnicama. Moj otac ni izbliza nije bio tako kontroverzan, ali bio je lud i lijen i činilo se da ga puno više zanima kako kod kuće proizvesti pivo nego domaća zadaća njegove djece.
Moji susreti s muškarcima bili su daleko negativniji od svih koje sam imala sa ženama. Imala sam dečka koji me poljubio na silu, jednog koji mi je uzeo djevičanstvo protiv moje volje, jednog koji mi je sipao nešto u piće da me iskoristi i jednog koji je izlazio s mojom najboljom prijateljicom i hvatao me dok bih spavala. Lista se nastavlja.
Nije bilo potrebno više od toga da usvojim stav da su muškarci niža vrsta. Šalila sam se da su muškarci niža vrsta u evolucijskom lancu, o čemu svjedoči njihova prekomjerna dlakavost i nezgrapno tijelo. S vremenom je moja šala prerasla u suptilan ton u koji sam zapravo počela vjerovati. Pošteno je reći da sam bila 'feminazi'. Hodala bih okolo govoreći ženama da se prestanu toliko ispričavati jer muškarci to ne čine. Pomagala sam im da izađu iz loših i nasilnih odnosa s muškarcima, a drugima bih pomagala da se 'autaju' iz ormara.
Nisam imala gotovo nikakvu interakciju s muškarcima. Izjašnjavala sam se kao lezbijka među prijateljima i članovima obitelji još od kad sam imala 16 godina i uporno sam gradila osnažujuću mrežu žena s kojima sam se družila, voljela i vodila ljubav. Osim rijetkih obiteljskih okupljanja i povremenih interakcija na javnim prostorima, nisam imala gotovo nikakvu interakciju s muškarcima.
Moja prva dva posla nakon fakulteta bili su lezbijska TV emisija i lezbijski časopis. Igrala sam u lezbijskoj softball ligi. Družila sam se u lezbijskim barovima. Moje suradnice bile su žene, moji prijatelji žene, kao i sve moje ljubavnice.
U životu sam imala tako malo muškaraca da bi se moja mačka uplašila kad bi se netko tko je muško - stanodavac ili moj brat, na primjer - čak i rijetko zaustavili kod mene u stanu. Jedini muški prijatelj kojem sam dopustila ulaz u svoj krug zapravo je imao vaginu. Bio je transrodan i imao je nevjerojatnu empatiju i lezbijski senzibilitet. Evo kako je to izgledalo: Bila sam domaćin zabave u mom stanu, s tridesetak lezbijki i jednom transrodnom osobom, kad je netko rekao: 'Čovječe, tko je pustio glazbu Indigo Girls?' Krivac je bila jedina muška osoba identificirana u sobi.
Sretno sam živjela svoj žensko fokusirani život, dok nisu izgovorene dvije riječi koje će mi zauvijek promijeniti život.
'Vidim nešto', rekao je tehničar na pregledu ultrazvukom, dok je magičnim štapićem pregledavao moju maternicu.
Bilo je to nekoliko godina kasnije, kad sam vjerojatno bila nešto manje isključiva prema muškarcima. Radila sam u okruženju s muškarcima i morala sam se barem pretvarati da ih ne mrzim. Stavila sam prsten, udavši se za srodnu dušu, divnu ženu zbog koje sam prestala odlaziti u lezbijske barove. Ipak, nisam voljela muškarce. Vidjela sam primjere privilegiranosti i moći koju su imali nada mnom i drugim ženama, često uz nedostatak stvarne inteligencije i talenta, pa i toga da grizu da dođu tamo gdje su bili.
'Kako to misliš?' - pitala je moja supruga tehničara tog jesenskog dana.
Ali znala sam. I prije nego što je zametak počeo rasti u meni. Znala sam da nosim dječaka.
'Penis. Tu je' - rekao je tehničar, uzbuđen u naše ime, pretpostavljajući da smo i mi uzbuđene.
Moja žena je bila oduševljena.
'Oh, vau!', rekla sam, ali nisam baš bila sigurna kako se osjećam.
Istina, osjećala sam se nervozno. Imam penis u sebi, pomislila sam problijedivši. Cijeli svoj život sam se trudila da ne bude tako, a na kraju sam prizvala muškarca u svoje tijelo i u svoj dom.
Bila sam prisiljena pomiriti se s muškim dijelom svog identiteta.
Narednih nekoliko mjeseci dok sam bila trudna suočila sam se s brigama oko muškarca koji uskoro stiže. Dobri hormoni su se slijevali, a ja sam se osjećala cjelovitom, kao da je to što ću postati mama bila moja sudbina i najljepši izraz ljubavi moje supruge i mene. S druge strane, borila sam se s teretom odgoja mužjaka. Da ću morati misliti na muške potrebe, bez obzira na to što je on moj sin. Ili da ću jednog dana možda ući u svoju kupaonicu i vidjeti podignutu dasku. Nisam to mogla podnijeti.
Bila sam prisiljena pomiriti se s dijelom svog identiteta koji mrzi muškarce i koji je preuzeo takvo uporište u mojoj psihi. Uvijek sam se šalila da ću dobiti curicu i odgajati je da postane nogometašica, iako dobro znam da nemam kontrolu nad takvim stvarima.
Intenzivno i tiho brinula sam se tijekom trudnoće, a onda se, u tren oka, sve promijenilo. Onog trenutka kad se moj sin rodio, kad sam ugledala njegovo sićušno, zadivljujuće lice, znala sam da se nemam zbog čega brinuti. Bila sam zaljubljena u ovog malog čovjeka koji se slučajno rodio kao muškarac. Sva moja loša volja prema muškarcima izblijedjela je kad sam shvatila da ne postoji način da nametnem svoje pristranosti ovoj nevinoj osobi.
Držeći svog sina u rukama, ne vidim budućeg mizoginista ili dosadnog političara. Ne vidim dominirajućeg budućeg oca ili supruga koji vrijeđa. Ne vidim privilegiranog dječaka koji zadirkuje ljude čija koža nije bijela, čiji spol nije isti, ili im kuća nije tako lijepa. Vidim samo ljudsko biće čije osobine nalikuju mojima, kojeg volim iz svakog djelića svog bića. U svom sinu vidim praznu ploču ljudskog bića koja ima potencijal postati nevjerojatan dječak i odrasli muškarac i stvoriti bolji svijet za druge muškarce i žene.
Naravno, to u kakvog će muškarca odrasti ovisit će i o tome kako ga moja supruga i ja odgojimo, kako ga vršnjaci i drugi ljudi koji mu budu mentori nauče i što kultura zagovara kao prihvatljivo ponašanje i norme. Nadam se da će pomicanje uvjerenja o tome kako muškost može ili treba izgledati omogućiti mom sinu i drugim momcima da postanu muškarci koji se ne boje izraziti i svoje ženske strane.
S vremenom se ovoj mrziteljici muškaraca dogodilo čudo. Moja ljubav prema mom sinu bila je toliko obilna, da se prelila. Ulovila sam se da se smijem svim dječacima koje sam vidjela na ulici. Osjetila sam novorođenu toplinu za dječake malo starije od moga, razmišljajući o tome kako se nadam da će izrasti u nekoga poput dječaka koji su u supermarketu pomaže majci, ili dječaka koji igra hokej s ekipom u sportskom kompleksu. Ti dečki izrastaju u muškarce, shvatila sam.
Nova misao. Nisu svi muškarci strašni. Neki od njih su samo veće verzije dječaka poput mog.
Doživjela sam prosvjetljenje stvarnih razmjera. Osjećajući beskrajnu ljubav i strpljenje koje imam prema svom sinu, bila sam prisiljena napustiti svoju bijedu i usvojiti novi pogled na mušku vrstu.
Naravno, i dalje redovito moram provjeravati svoje pristranosti, obuzdavajući one trenutke kad otvorim usta da kažem 'bijeli ljudi' s optužujućim tonom kada vidim da netko radi nešto glupo ili štetno. Pokušavam biti pažljiva u pogledu stereotipa, kako ne bih negativno utjecala na mog sina ili mu stvorila komplekse prije nego što je još dovoljno star da bi napisao vlastito ime. Morala sam vrlo ozbiljno promijeniti svoja razmišljanja kako bih svog sina (a s tim općenito i muškarce) pustila u svoj život.
Kad moj sin napravi nešto što se tradicionalno pripisuje muškoj djeci, kao što je sudaranje autića jednoga o drugi, ne brinem zbog tog njegovog ponašanja. Jednostavno pokazujem svojim primjerom i zamolim ga da me pozove na čaj, pa on privremeno ostavlja svoje kamione i autiće i pretvara se da mi priprema čaj za mamu i njegove plišane životinje.
Otkrila sam da su naučeno ponašanje i pristranosti snažni, ali snaga istinske ljubavi je jača. Osim toga, odgajam sina da je feminist."
