Često se događa da neki problem primijetimo tek kada on poprimi ekstremne razmjere. Odnosi se to i na klimu. Jer ovih dana gotovo da nema medijskih izvještaja, a da oni ne počinju sa svjetskim vremenskim ekstremima čiji bismo raspon mogli sažeti: od -50 do +50.
Te brojke zabrinjavaju, pa čak i plaše. No, prije svega – upozoravaju. I podsjećaju. Baš to odmah ističe i naš ugledni atmosferski fizičar sa zagrebačkog PMF-a Branko Grisogono kada kaže da tekstovi i istraživanja o ozbiljnom utjecaju čovjeka na vrijeme i klimu datiraju barem 130-160 godina unatrag, do irskog fizičara Johna Tyndalla i švedskog fizičara i kemičara Svantea Augusta Arrheniusa koji su sugerirali da bi se prosječna temperatura Zemlje mogla znatno podići zbog ljudske proizvodnje CO2 i ostalih stakleničkih plinova jer to u sprezi utječe na količinu vodene pare u zraku, što dovodi do zagrijavanja donje atmosfere.
Odgovor se ne zna
– Ovdje govorimo o rapidnim, a ne geološkim, astronomskim ili internim klimatskim promjenama. I u nedavnoj povijesti, posljednjih 50-ak godina, bilo je situacija da su se politika, vladajuća ekonomija, karteli i drugi, branili protiv znanstvenih činjenica. Nakon sastanka u Villachu 1985. počelo je biti jasno vodećim političarima svijeta onoga doba da se vrijeme i klima mijenjaju neobično brzo, nerijetko nepredvidljivo. Pomalo je ironično da je ondašnja premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher bila prva prepoznata političarka koja je 1988. naglasila da klimatske promjene postoje i da se znanost mora fokusirati na to. Posljednjih desetljeća u svijetu su prevladavala dva ključna znanstvena pitanja koja su zanimala utjecajne političare: mijenja li se klima doista zbog emisija stakleničkih plinova i promjena stanja podloge te jesu li rizici zbog klimatskih promjena dovoljno važni i skupi da garantiraju nužno potrebne promjene u društvenoj proizvodnji i korištenju energije. Pozitivni odgovori doveli su do Protokola iz Kyota i sastanka o klimatskim promjenama u Parizu – napominje Grisogono kojeg odmah pitamo može li reći kakav će, što se klime tiče, biti završetak ovog desetljeća.
– Ha, pa to i jest pitanje. Odgovor se ne zna. No možemo statističko-dinamički nagađati, odnosno dati hipotezu. Ukratko, možemo očekivati umjereni porast ekstremnih događaja u prirodi u smislu njihova trajanja i/ili intenziteta, a možda čak i pojave novih tipova ekstremnih pojava. Meteorološki ekstremi neće se pojavljivati simetrično, koliko jednih na jednu stranu, toliko drugih na drugu stranu vage. To bi bilo prejednostavno – uzvraća naš znanstvenik upućujući na to koje globalne mjere moraju biti poduzete za smanjenje porasta efekata globalnog zagrijavanja. – Globalne mjere trebaju biti višestruke. Od smanjenja emisija stakleničkih plinova, preko smanjenja sječe šuma, smanjenja proizvodnje mesa i ribe pa do održivih tehnologija u proizvodnji energije, u prometu, posebice morskom, kvalitetnijeg obrazovanja i jačeg ulaganja u znanost i mlade. Tu je još i cijeli niz ekonomsko-socijalnih mjera uključujući prestanak ratovanja. Ako se tijekom idućih, najdulje 10-12 godina što su pred nama, ne poduzme većina spomenutih mjera te niz ostalih, regionalnih i političkih koje nisam spominjao s obzirom na to da to nije moja struka, nema naznaka da ekstremni događaji neće eskalirati. Živimo u vrlo kompleksnom sustavu Zemlje koji ima dugo pamćenje unatoč pojedinim brzim i lokalnim pojavama – upozorava Branko Grisogono koji posebno apelira na savjest i svijest svakog pojedinca.
Savjest i razum
– Svaki pojedinac može nešto učiniti po tom pitanju, od pažljivijeg odlaganja otpada, zdravije hrane, manje vožnje na standardne načine, boljeg načina grijanja i hlađenja prostorija pa do općenito jačeg angažmana oko očuvanja prirode, svrsishodnijeg obrazovanja i boljeg planiranja. Još su važniji vodeći državni političari i njihovi savjetnici te pametnije zakonodavstvo i pravosuđe. Kao građani svijeta trebali bismo biti i puno odgovorniji pri izborima političkih vođa birajući one koji zaista žele spasiti naš planet. Uglavnom, ako ne počnemo ozbiljno i brzo postupati u skladu s navedenim nizom mjera, doista ne znam što drugo još možemo učiniti za našu djecu, unuke i pogotovo praunuke. Jer život bi mogao postati neugodan na mnogim mjestima već u idućih 30-ak godina. Zato se trebamo pokušati razumno postaviti prema izazovima za buduće generacije minimizirajući svoju očitu pohotu i nemarno iživljavanje nad prirodom koja pamti i uzvraća – zaključuje Grisogono.
