Idok je svijet podijeljen oko krivnje za sukob između Izraela i Hamasa, nema sumnje da je današnje sukobe između Palestinaca i Izraelaca zapravo zakuhao bivši američki predsjednik Donald Trump priznajući Jeruzalem glavnim gradom Izraela u prosincu 2017. godine i preseljenjem veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem te Netanyahuu dao zeleno svjetlo za aneksiju 30% Zapadne obale i područje doline Jordana.
Do ponovnih sukoba u kojima je više stotine Palestinaca ozlijeđeno došlo je nakon sukoba s izraelskom policijom na Platou džamija u istočnom Jeruzalemu, na Dan Jeruzalema kojim se po hebrejskom kalendaru slavi izraelsko osvajanje Starog grada u Šestodnevnom ratu 1967. godine. Od ranog jutra tisuće je Palestinaca bacalo kamenje na izraelske snage sigurnosti na Platou džamija, trećem najvećem svetištu muslimana, koje Židovi nazivaju Brdo hrama. Prije je policija zabranila Židovima da dolaze u dio grada oko džamije Al-Aksa tijekom marša u povodu Dana Jeruzalema. Tog dana mladi cionisti – židovski nacionalisti – organiziraju marš uglavnom kroz muslimanski naseljene dijelove Jeruzalema, što mnogi Palestinci smatraju namjernim provokacijama. Ono od čega se strahovalo se i ostvarilo. Sukob u Jeruzalemu, između Palestinaca i izraelske vojske i policije, prerastao je u pravi rat, i to četvrti rat između Hamasa i Izraela otkad je Hamas 2007. godine potpuno preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze. Ovaj sukob počeo je daleko žešće nego onaj 2014. godine između palestinske militantne skupine i Izraela. Hamas i druge palestinske militantne skupine u Pojasu Gaze pokrenule su operaciju nazvanu “Mač Jeruzalema”, dok je Izrael, u odgovoru na palestinske napade, započeo akciju “Čuvari Zida”. Unatoč svim međunarodnim apelima kojima se poziva Izrael na suzdržanost i da ne upotrebljava prekomjernu silu prema palestinskim prosvjednicima koji su prosvjedovali zbog deložacije Palestinaca sa zemljišta Sheikh Jarraha gdje su većinom Palestinci, u čijem se susjedstvu nalazi i mjesto koje religiozni Židovi štuju kao grobnicu drevnog visokog svećenika Simeona Pravednika, mnogi Izraelci prstom upiru u aktualnog premijera Benjamina Netanyahua, koji je izgubio gotovo sve izglede za formiranje nove izraelske vlade zbog čega je izraelski predsjednik Reuven Rivlin mandat za sastavljanje vlade dao čelniku opozicije Yairu Lapidu iz centrističke stranke Atid. Jedino što Netanyahua može spasiti i ostaviti u premijerskoj fotelji je rat koji je zapravo i pokrenuo. S druge strane, pokretu Hamas u ovom trenutku odgovara eskalacija sukoba jer bombardiranjem izraelskih gradova kao odgovor na represiju nad Palestincima u Jeruzalemu, Hamas dokazuje kako je jedini zaštitnik palestinskog naroda s obzirom na to da je upravo Hamas dao ultimatum izraelskoj vojsci i policiji da u ponedjeljak do 18 sati deblokiraju vjernike koji su bili opkoljeni u džamiji Al-Aksa. Kako izraelska vojska i policija nisu deblokirale vjernike, Hamas je u 18.10 sati počeo raketirati izraelske gradove, među kojima i Jeruzalem. Izraelska vojska odmah je izvela žestoki napad na položaje i ciljeve na području Pojasa Gaze. Nakon sastanka na užem kabinetom vlade izraelski premijer Netanyahu kazao je kako su Palestinci prešli “crvenu liniju”, ispaljujući rakete na područje Jeruzalema. Iako je i Hamasu i Netanyahu odgovarala eskalacija sukoba niti jedna strana nije slutila da će taj rat biti toliko razoran na obje strane, gotovo svi analitičari slažu se da je ovaj rat bio najžešći za Izraelce i da nikada u svim u arapsko-izraelskim sukobima nije palo toliko granata na izraelski teritorij. Osim Jeruzalema, Tel Aviva i mnogih drugih, na meti Palestinaca najviše su bili gradovi Ashdod i Askhelon koji su izuzetno strateški važni za gospodarstvo Izraela koje je potpuno paralizirano. Ashdod je šesti po veličini grad i najveća luka u Izraelu kroz koju prolazi 60% uvoza robe iz zemlje. Ashdod se nalazi u južnom okrugu zemlje, na Mediteranskoj obali, između Tel Aviva na sjeveru i Askhelona na jugu. Askhelon je od Jeruzalema udaljen 53 km prema istoku. Grad je također važno regionalno industrijsko središte. Isto tako, meta napada bila je i Međunarodna zračna luka Ben Gurion u Tel Avivu koja je zatvorena od izbijanja sukoba. Izrael je pretrpio veliku štetu. Ekonomija je gotovo stala, četiri milijuna Izraelaca bilo je na meti raketa iz Pojasa Gaze. Izrael dnevno rat s Pojasom Gaze košta 970 milijuna dolara. Palestinski analitičar iz Pojasa Gaze, Hassan Lafi, tvrdi da Izrael još uvijek živi na staroj slavi. – Pojas Gaze danas izgleda kao grad Dresden nakon bombardiranja saveznika u Drugom svjetskom ratu kada su saveznički bombarderi u noći 13. na 14. veljače 1945. za 23 minute bacili stotine tisuća zapaljivih bombi na nebranjeni grad. Tako i Izrael radi s Pojasom Gaze. Izraelska vojska je u 40 minuta sa 160 borbenih zrakoplova tipa F-16 i F-35 bombardirala tzv. sustav tunela “Metro” i upotrijebila oko 500 tona eksploziva – kazao je za Obzor Lafi ističući da gotovo niti jedna ulica ili kvart nije bez oštećenja. – Hamas i Islamski džihad i dalje bombardiraju izraelske gradove i to dalekometnim projektilima, što u vojnoj terminologiji kažu, da izraelska vojska koja je moćna u svim segmentima nije uspjela potpuno neutralizirati gerilske skupine koje i dalje, unatoč velikim gubicima, djeluju moćno – naglasio je Lafi uvjeren da Izrael još uvijek živi na staroj slavi i nikako da shvati da su se vremena promijenila.

– Izrael je 1967.u šest dana porazio gotovo tri arapske moćne države, Egipat, Siriju i Jordan, dok je 1973.porazio Egipat i Siriju, a danas ne može poraziti gerilske skupine. Što se tiče Hamasa, bez obzira na razaranje i visoku cijenu, postigao je svoje ciljeve. Ono što je postigao Hamas je to da je uspio nakon dugo godina od podjele ujediniti Palestince oko jednog pitanja, tj. da se možeš boriti protiv Izraela da postigneš svoje političke ciljeve jedino oružjem. Nikakvi pregovori niti ustupci. Drugo, ponovno je u žižu pozornosti vraćen Istočni Jeruzalem koji bi trebao biti glavni grad palestinske države nakon što ga Trump priznao glavnim gradom Izraela. Netanyahu je bio uvjeren da će rat, takvom žestinom kojom je krenuo, trajati dva-tri dana i da će tada Hamas podići bijelu zastavu. Međutim, ostao je šokiran otporom koji pružaju palestinske militantne skupine. Ono što je evidentno, da je izraelska obavještajna služba po tom pitanju zakazala. Jer, njihova je procjena, oko naoružanja koje posjeduju Hamas i Islamski džihad, bila kriva. Hamas u ovom ratu ne može izgubiti, već samo dobiti i to politički legitimitet kao jedini predstavnik palestinskog naroda koji brani njihove interese ma gdje bili – naglasio je Hassan Lafi s kojim se slažu i izraelski novinari i analitičari koji upućuju na sposobnost palestinskih militanata da povežu palestinska borilišta i postignu narodno jedinstvo te neuspjeh izraelske vojske da postignu učinkovite rezultate.

I zraelski stručnjak za palestinska pitanja Alon Abitar rekao je za “Kanal 13” da je “pravo bilo kojeg Palestinca ili Arapa da dođe do uvjerenja da je “Hamas, koji nosi zastavu džihada, uspio utjecati i povezati sve arene zajedno, što do sada nije uspjelo ni jednoj vlasti u Palestini“. – Hamas je uspio, u roku od 10 dana ujediniti gotovo sve Palestince u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, u Jeruzalemu te one Palestince koji žive unutar Izraela, što do sada nije uspjelo nikom. Danas Hamas s pravom može reći da je jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda – kazao je Alon Abitar. Izraelski politički analitičar Rafifa Druckera, kazao je kako “svi ljudi koji vode operaciju na izraelskoj strani boje se izgovoriti frazu “prekinite vatru”.

– Nitko ne želi biti prvi koji će razgovarati o tome kako ne bi pokazao krhkost. Stvar je složena, nije sigurno da Hamas želi prekid vatre, kako mi kažemo. Kad kažu da nam treba dan ili dva da zaustavimo operaciju, nije sigurno da je to radi postizanja vojnih ciljeva, već zato što trenutačno nemamo izlaznu ploču i nemamo ograničenu prekid vatre s druge strane – kazao je Rafifa Drucker. Pojas Gaze područje je koje je, zbog praktički hermetički zatvorenih granica s Egiptom na jugu i Izraelom na istoku i sjeveru te Sredozemnim morem na zapadu, gospodarski uglavnom izolirano. Pojas Gaze, teritorij od četrdeset kilometara dužine i samo 12 kilometara širine na najširem dijelu, s 363 kilometra četvorna jedan je od političkih entiteta najgušće naseljenih na svijetu. Dva milijuna stanovnika Gaze ima ograničen pristup vodi i struji. Najmanje dvije trećine stanovništva ovisi o međunarodnoj pomoći, bez škola, bez zdravstvenih ustanova. Pojas Gaze je, otkada je 2007. pod kontrolom Hamasa, u potpunoj blokadi. Danas Pojas Gaze izgleda kao da je ondje život stao prije 500 godina. Nema ni infrastrukture, kuće su jedna uz drugu, a ulice uske, u mnogim kvartovima i naseljima kanalizacija prolazi uz kuće. Bombardiranjem nebodera, banaka, trgovina, Izrael želi još više otežati život stanovnicima kako bi se okrenuli protiv pokreta Hamasa. Politički pokret Hamas, koji njeguje ideologiju Muslimanskog bratstva, utemeljen je u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća, i već tada je bio oporba vladajućem PLO-u, Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, pod vodstvom Yassera Arafata. Mnogi analitičari smatraju da je Hamas na samom početku svog postojanja ustvari novcem arapskih zaljevskih zemalja, najviše Katara i UAE, „izgrađen” kao protuteža PLO-u. Za razliku od PLO-a, Hamas ne priznaje pravo Izraela na postojanje židovske države. Na Hamasovu grbu se nalazi Al-Aksa džamija s čuvenom zlatnom kupolom, a između palestinskih zastava se naziru konture nepodijeljene palestinske države, teritorij koji uključuje i današnje državno područje Izraela. Hamas ima i svoje vojno krilo, Izz al Din al-Qassamove brigade. Arafat je 1993. u okviru Mirovnog procesa u Oslu sklopio mir s Izraelom i tako okončao Prvu intifadu (palestinski ustanak).

Hamas nije priznao taj povijesni dogovor i dalje je nastavio izvoditi napade na izraelskom području. Na izborima 2006. u Pojasu Gaze Hamas je osvojio apsolutnu većinu, a onda je godinu dana poslije vojnim putem preuzeo vlast na tom području. Na području zapadnog Jordana navlasti je umjerena stranka Fatah pod vodstvom Mahmouda Abbasa. Zbog te konstelacije često se može čuti da palestinska područja nisu razdvojena samo geografski već i politički. Iz Pojasa Gaze Hamas je nastavio izvoditi napade na Izrael koje je deklarirao kao samoobranu, pritom su u tri navrata oružani sukobi s izraelskom vojskom eskalirali: 2008./09., 2012. i 2014. godine. Jedan od najvažnijih donatora i stranih saveznika za Hamas je Katar. Emir je 2012. kao prvi strani državnik posjetio vodstvo Hamasa u Gazi. Ova mala zaljevska država je do sada Hamasu „prebacila” više od 2,5 milijardi eura. No, Izrael se nada da će Katar, kao i Bahrein, UAE i Maroko te Sudan, pristupiti “Abraham-Accordu” koji je inicirao predsjednik Trump te tako uspostaviti i diplomatske odnose s Izraelom. Još jedan važan saveznik Hamasa je i Turska. Neposredno uoči posljednjih raketnih napada Hamasa, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan razgovarao je s političkim vođom Hamasa Ismailom Haniyehom te mu obećao podršku. Osim Katara i Turske, Hamas podržava i cijeli niz nevladinih inicijativa i udruženja, među njima su i ona iz Njemačke. Kako piše magazin Der Spiegel, njemačka udruženja bliska Hamasu u smjeru Pojasa Gaze šalju donacije u milijunskim iznosima. Hamas je organizirao klinike i škole i tako zadobio simpatije Palestinaca koji su se osjećali iznevjerenima zbog korumpirane i neučinkovite palestinske vlasti kojom je dominirala frakcija Fatah. SAD, EU i Japan proglasili su Hamas u cjelini terorističkom organizacijom, dok su Velika Britanija, Australija, Novi Zeland i Paragvaj samo njezino vojno krilo označili kao terorističku organizaciju. Generalna skupština Ujedinjenih naroda imala je priliku u rezoluciji koju je predložio SAD 2018. također proglasiti Hamas terorističkom skupinom, ali prijedlog je pri glasanju odbijen.

Druga vojna snaga u Pojasu Gaze je Islamski džihad, sunitska, islamistička i palestinska naoružana skupina koju financira i naoružava Iran. Za Islamski džihad kažu da je on zapravo palestinski ogranak iranske Revolucionarne garde. Palestinski Islamski džihad osnovan je 1970–ih u oblasti Gaze kao ogranak egipatskog Islamskog džihada. Organizacijski je puno slabiji od Hamasa i nedostaje mu široka socijalna mreža kojoj Hamas ima pristup. Skupina je bila više puta u sukobu s Hamasom otkad je Hamas preuzeo vlast u pojasu Gaze 2007. Glasnogovornik Islamskog džihada Abo Baraa tvrdi da Islamski džihad kao i pokret Hamas ima naoružanje i spremni su za rat šest mjeseci. – Mi smo se od 2014. godine, nakon zadnjeg rata s Izraelom, pripremali za ovaj rat – kazao je za Večernji list Abo Baraa napominjući kako još nisu koristili sve raspoloživo oružje te da imaju još mnoga iznenađenja. – Danas smo mi ti koji postavljaju pravila, a ne Netanyahuu i nije on gospodar rata i mira, već smo to mi. Mi smo postavili uvjete za prekid vatre među kojima je potpuna deblokada Pojasa Gaze, slobodan pristup džamiji Al-Aksa i neiseljavanje palestinskih obitelji iz Jeruzalema, odnosno kvarta Sheikh Jarrah – kazao je Abo Baraa obećavši kako mira neće biti dok Izrael ne ispuni sve uvjete. Izraelska vojska tvrdi kako Hamas i Islamski džihad imaju više od 40 tisuća raketa i granata različitog kalibra i dometa, uključujući one koje mogu dosegnuti Tel Aviv i Jeruzalem. Izraelske obavještajne službe tvrde kako su gotovo sve to naoružanje koje posjeduju te dvije islamističke skupine dobile uz pomoć zapovjednika brigade Al Quds, generala Qassema Soleimanija, kojeg su Amerikanci ubili početkom 2020.godine u blizini zračne luke u Bagdadu. Američki predsjednik Joe Biden, koji sve vrijeme govori da se zalaže da pravedan mir na Bliskom istoku i da kao jedino moguće rješenje vidi dvije države, Palestinu i Izrael, do sada još nije poduzeo ništa po tom pitanju. Mnogi analitičari uvjereni su kako će Joeu Bidenu biti teško popraviti sve pogreške i sve što je zakomplicirao bivši američki predsjednik Donald Trump tijekom svojega mandata. Osim priznavanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, Donald Trump anektirao je i okupirani sirijski teritorij Golanske visoravni. Palestinski politički analitičar Hassan Lafi smatra kako je mirovni plan Donalda Trumpa, nazvan “dogovor stoljeća”, koji je trebao riješiti 73-godišnji rat između Palestinaca i Izraelaca, čiji je glavni autor njegov zet Jared Kushner, doživio je debakl i bio je iskra koja je zapalila danas rat između Izraela i Hamasa. – Umjesto mira, došlo je do novih sukoba i eskalacije na Bliskom istoku. Američkipredsjednik odmah na početku objavio je i kartu kako bi to područje prema mirovnom planu trebalo izgledati. Prema planu, Jeruzalem je postao glavni grad Izraela i nepodijeljen, dok je za Palestince kao glavni grad predložen gradić Abu Dis, istočno od Jeruzalema, samo dva kilometra od džamije Al-Aksa koji se nalazi tik uz zid koji su podigli Izraelci, zid koji odvaja palestinski teritorij od izraelskog. Prema planu, SAD je i priznao nelegalna izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i na taj je način Izrael zadržao suverenitet nad svim naseljima u kojima živi više od stotinu ljudi. To je automatski značilo pomicanje izraelskih granica na istok – kazao je Hassan Lafi ističući kako je Trump dao zeleno svjetlo Benjaminu Netanyahu da započne aneksiju svih naselja i Jordanske doline koja ostaje pod potpunom izraelskom kontrolom.

– U četiri godine mandata Donalda Trumpa mirovni proces između Palestinaca i Izraelaca bio je zamrznut, štoviše, Trump je svojim odlukama stvarao još veći razdor i povećavao tenzije koje su danas dovele do rata. Sve što je Palestincima obećano 1993.u Oslu, Palestinska država na teritoriju koji je okupirao Izrael 1967. uključujući i Istočni Jeruzalem kao glavni grad Palestine, nije ostvareno. Trump je Palestincima nudio da bi nadzirali neka područja Zapadne obale, ali su sa svih strana okruženi Izraelom i imaju pristupne ceste za Jordan. Židovska naselja na Zapadnoj obali bila bi pod potpunom izraelskom kontrolom kao i cijela dolina rijeke Jordana. Neka područja južno od Gaze u pustinji Negev bila bi pod nadzorom Palestinaca, a Pojas Gaze tunelom bi bio spojen sa Zapadnom obalom. Izrael je obećao muslimanima osigurati pristup džamiji Al-Aksa u Jeruzalemu i poštovati ulogu Jordana koji upravlja svetim mjestima. Prema Trumpovu planu, pojedini Palestinci mogli bi se vratiti u Izrael, ali neće biti dopušteno opće pravo na povratak, kakvo traže Palestinci. Kakva je to država u kojoj, kako bi prošao u drugi grad ili naselje, moraš proći izraelski punkt? – zaključio je politički analitičar Hassan Lafi. Bez obzira na to kako će završiti ovaj rat, to zasigurno neće biti kraj sukoba između Palestinaca i Izraelca koji traje 73 godine. Svi kažu kako, kada završi ova runda, neće biti kraj rata, već sam ratnički odmor jer nema nikakvih naznaka za konačni mir na ovom nesretnom Bliskom istoku.

 

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina preko granice plaćaju tek 1,19 eura