Rješenje sukoba oko Nagorno-Karabaha nezamislivo je bez Moskve, kaže za Deutsche Welle stručnjak za Kavkaz Stefan Meister.
Nakon što je desetljećima tinjao, sukob oko Nagorno-Karabaha prerastao je u teške borbe između armenske i azerbajdžanske vojske. Jeste li iznenađeni?
Stefan Meister: - Malo sam iznenađen intenzitetom eskalacije, ali ne i činjenicom da je situacija eskalirala. Vojni sukob se priprema već tjednima, a retorika je zaoštrena posebno na azerbajdžanskoj strani. Prethodnih tjedana izvršen je neki vid mobilizacije i priprema za novi rat, a na kraju su došli oštri tonovi i s armenske strane. Bilo je jasno da će se u dogledno vrijeme nešto dogoditi.
Ujedinjeni narodi su Nagorno-Karabah 1993. priznali kao dio Azerbajdžana. Turska sebe vidi kao zaštitnicu Azerbajdžana i obećala je vojnu podršku. Je li Ankara na „pravoj" strani?
- Shodno međunarodnom pravu naravno da je Azerbajdžan u pravu. Nagorno-Karabah i sedam drugih područja koje su anektirali Armenci su državni teritoriji Azerbajdžana. Armenija s druge strane inzistira na pravu na samoopredjeljenje naroda i ukazuje na to da je Nagorno-Karabah većinski naseljen Armencima. Azerbajdžanska vlada je u međuvremenu naročito frustrirana, s obzirom da svi pregovori posljednjih godina, s njihove točke gledišta, nisu donijeli ništa. U tom smislu Turska je zaista na „pravoj strani", jer podržava načela međunarodnog prava. Ali, ono što sada prije svega vidim je to da Ankara svojom retorikom i isporukom oružja Bakuu više dolijeva ulje na vatru nego što doprinosi mirnom rješenju.
Jedan intervju u vezi s ovim sukobom teško se može voditi bez spominjanja uloge Rusije. Kako ocjenjujete ulogu Moskve?
- Rusija je odlučujući igrač. Moskva sebe vidi u ulozi „poštenog posrednika" i smatra se neutralnom. Ali neutralnost ide tako daleko da Moskva, na primjer, isporučuje oružje objema stranama. S druge strane Rusija ima vojnu bazu u Armeniji i samim tim je sila zaštitnica te zemlje. Zato se situacija neće smiriti i postići prekid vatre bez suglasnosti Moskve. Ali i Turska se u ovom trenutku veoma snažno pozicionira i bit će vrlo interesantno kako će Moskva na to reagirati.
Što vi mislite?
- U službenim izjavama iz Moskve se kaže da se Ankara treba suzdržati i ne dolijevati ulje na vatru. A da bi naglasili to što su izjavili, već je, između ostalog, bilo i razgovora s predsjednikom Erdoganom. Ne mogu zamisliti da Turska želi ući u otvoreni sukob s Rusijom. Drugim riječima: Turska će u jednom trenutku popustiti, a Rusija će na kraju ponovo pokušati ishoditi prekid vatre između zaraćenih strana. S obzirom da su emocije dostigle točku ključanja, i u Armeniji i Azerbajdžanu, to neće biti lak poduhvat.
Pokušaji Europske unije, Armenije i Azerbajdžana da poguraju mirovno rješenje koncentrirani su od 1990-ih godina oko tzv. Minske grupe. Ona okuplja 13 država pod patronatom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Koje mogućnosti imaju još Europljani u ovom konfliktu?
- S jedne strane, Francuska predstavlja Europljane u ovom formatu. S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel je već telefonirala i s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom i s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim. Dakle, postoji barem pokušaj EU da se komunicira na diplomatskoj razini. Ali EU u toj regiji ne igra ključnu ulogu i samim tim ima malo sredstava pritiska. U Bakuu više jednostavno ne vjeruju da će format iz Minska dovesti do bilo kakvog napretka.
Postoji li na europskoj strani jasna linija?
- Retorički je EU na strani Bakua, ne priznaje Nagorno-Karabah i pledira za integritet države Azerbajdžan. Istovremeno se konstantno diskutira o pravu na samoopredjeljenje naroda i time pokušava prikazati kao neutralan akter koji želi posredovati između dviju strana. Međutim, pitam se koliko je Europljanima uopće bitan ovaj sukob i zar nisu posljednjih godina bili zadovoljni statusom quo. Europska unija je u ovom sukobu s ogromnim konfliktnim potencijalom bila suzdržana. Isto je i sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje zajedno s Rusijom i Francuskom predsjedavaju Minskom grupom. To je dalo prostora Turskoj da uleti u ovaj vakuum. No na kraju se manje-više Rusiji prepustio ovaj konflikt i njegovo rješavanje.
Stefan Meister je njemački politolog sa fokusom na povijesti istočne Europe. Bio je direktor Robert Bosch centra za srednju i istočnu Europu, Rusiju i centralnu Aziju. Od 2019. je na dužnosti direktora Ureda za regiju južnog Kavkaza zaklade Heinrich Böll, piše Deutsche Welle.
