Tisuće ljudi svih profila ispunile su središnji trg, uglas pjevajući, grleći se i smijući. Prizor je to koji se prije nekoliko dana mogao vidjeti u Erevanu, glavnom gradu Armenije, nakon što je Serž Sargsjan, dugogodišnji “vladar” ove zakavkaske države, nakon dvotjednih prosvjeda koji su se raširili diljem zemlje, podnio ostavku.
Još prije samo mjesec dana malo tko je u Erevanu mogao predvidjeti revoluciju. Početni prosvjedi protiv Sargsjana bili su malobrojni i slabo posjećeni, s tridesetak mladih prosvjednika koji su, oboružani megafonima i transparentima, zahtijevali da Sargsjan, nakon što je deset godina bio predsjednik Armenije, odustane od nakane da postane premijer. No ubrzo se intenzitet prosvjeda ustostručio nakon što je na njihovo čelo stao Nikol Pašinjan, opozicijski član parlamenta koji je započeo prosvjede pod nazivom “Odbacimo Serža!” A trenutak za odbacivanje Serža bio je potpuno sazrio. Armeniju je zahvatila ogromna apatija i beznađe u društvu kakvu su analitičari već počeli uspoređivati s apatijom Rusa u vrijeme SSSR-a i Leonida Brežnjeva. Svi su iščekivali 2018. i istek drugog Sargsjanova predsjedničkog mandata, računajući na njegovo obećanje kako će se potom povući s političke scene. No, umjesto povlačenja, ojačao je poziciju premijera planiravši zasjesti na mjesto predsjednika vlade i nastaviti s vladavinom, što je bila kap koja je prevršila mjeru.
Na ulice su u samo nekoliko dana izašli gotovo svi. Od seljaka i radnika, do liječnika i akademika, od pripadnika hitnih službi do vojnika koji su napuštali vojarne kako bi se priključili mirnim prosvjedima. Vidjevši kako nema drugog izbora i kako apsolutno ne uživa povjerenje, Sargsjan je učinio jedino što je u tome trenutku mogao, podnio je 23. travnja, u vrijeme obljetnice armenskog genocida, neopozivu ostavku.
Konflikti sa susjedima
Inače, Sargsjan je u visoku politiku Armenije ušao još od trenutka kada je ova nekadašnja država SSSR-a proglasila neovisnost. Tijekom devedesetih bio je ministar obrane, šef državne sigurnosti, da bi od 1999. do 2007. operativno vodio Nacionalno-sigurnosno vijeće na čijem je čelu bio tadašnji armenski predsjednik Kočarijan. U travnju 2007. imenovan je premijerom nakon nagle i neočekivane smrti dotadašnjeg predsjednika vlade Andranika Margarjana. No prva premijerska dužnost bila je samo odskočna daska za pobjedu na predsjedničkim izborima 2008. kad je prilično čvrsto zavladao zemljom, sve do prije nekoliko dana. U tih desetak godina Armenija je čvrsto zacementirala svoju poziciju samoizolirane zemlje, najnerazvijenije od svih država na zapadnom Kavkazu. Njezina vanjska politika obilježena je konfliktom i sporovima sa susjedima, Turskoj, Gruziji, a pogotovo prema Azerbajdžanu čiji je zapadni dio Gorski Karabah – Armenija okupirala proglasivši ondje paradržavu. U ekonomskom smislu situacija je još lošija. Industrije i gospodarstva gotovo da i nema u nekom ozbiljnijem obliku, a glavni priljev novca u zemlju čini pomoć koju svojim obiteljima šalje armenska dijaspora iz inozemstva. Tijekom Sargsjanova dva mandata vanjski dug narastao je za 300 posto i danas iznosi 50 posto BDP-a. Iako službeno 32 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, stvarna brojka siromašnih vrti se oko 60 posto. Prosječna plaća je 1500 kuna, a mirovina je znatno manja, samo petstotinjak kuna. Istovremeno, cijene dobrog dijela proizvoda su na podjednakoj razini kao u Hrvatskoj.
Terenac odletio u zrak
Nije stoga čudo što su Armenci jedva čekali da Sargsjan ode, te da su izašli na ulice čim je stari komunistički aparatčik, koji je u vrijeme SSSR-a službovao upravo u Gorskom Karabahu, najavio svoju ideju da postane predsjednik vlade. Vođa prosvjeda u kojima nije ispaljen ni jedan metak, jer jednostavno nije bilo suprotne strane, one koja bi bila za Sargsjanov ostanak, iskoristio je raspoloženje naroda i brzo se profilirao kao budući premijer Armenije. Nikol Pašinjan obustavio je prosvjede nakon što je vladajuća Republikanska stranka, kojoj pripada i sam Sargsjan, najavila kako će podržati Pašinjanovo imenovanje predsjednikom prijelazne vlade. Inače, Pašinjan je već niz godina najveći protivnik Republikanske stranke u parlamentu. Riječ je o bivšem uredniku utjecajnog Armenskog dnevnog lista Hajkakan Žamanak koji je tijekom posljednjih deset godina nekoliko puta osuđivan na zatvorske kazne u politički montiranim procesima. Tijekom 2004. na njega je pokušan i atentat kada je Pašinjanov terenac, parkiran ispred ureda dnevnog lista, naglo odletio u zrak. Eksplozija se dogodila netom nakon 20 sati, u vrijeme kada se Pašinjan vozi kući, a u tom trenutku se nije nalazio u vozilu samo jer je kasnilo zaključenje tadašnjeg broja novina pa se još nalazio u uredu. Policija je neobično brzo ustvrdila kako je do eksplozije došlo zbog “kvara na električnim instalacijama” iako od automobila nije ostalo gotovo ništa. Armenija je posljednjih petnaestak godina čvrsta utvrda Rusije na području Kavkaza i veliko je pitanje što će se dogoditi smjenom vlasti u Erevanu. Upravo je Rusija svojevrsan jamac opstanka Armenije, ali i Gorskog Karabaha. Iako se na prvi pogled čini kako bi Armenija mogla postati novi poligon za sukob Moskve i Zapada, baš poput Ukrajine u kojoj je revolucijom svrgnut proruski predsjednik, do promjena na geopolitičkoj sceni neće doći. Naime, iako je Pašinjan žestok protivnik republikanaca, u ključnim vanjskopolitičkim pitanjima ima gotovo identičan stav kakvog je imao i Sargsjan. Veliki je zagovornik tvrdolinijaškog stava prema Gorskom Karabahu koji drži armenskim područjem i čiju samostalnost zagovara. U Moskvi vidi velikog saveznika i jamca opstojnosti. Iako su armenski prosvjedi naišli na veliko odobravanje Putinovih protivnika u inozemstvu i Rusiji, poput Alekseja Navaljnog, Mihaila Sakašvilija ili Garija Kasparova, koji je i sam armenskih korijena, ni službena Moskva očito nema ništa protiv smjene vlasti u Erevanu. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova objavila je “Armenijo, Rusija je uz tebe”. Upravo zbog toga posljednjih dana Moskvom kruži vic kako Navaljni i Zaharova imaju samo jednu zajedničku stvar – ljubav prema Armeniji. Nakon odlaska Sargsjana i dolaska novog premijera, sve su političke snage u zemlji uključene u svojevrsni nacionalni dijalog, no ostaje tek vidjeti na koji će se način rasplitati armenska politička drama. Ova “baršunasta revolucija na armenski način” svakako predstavlja ogromnu političku promjenu, ali i promjenu u raspoloženju građana koji napokon osjećaju kako će stvari, u ekonomskom smislu, krenuti nabolje.
