Naši neprijatelji spadaju u jednu od triju skupina. Prvi, paraziti, često su građeni od velikog broja stanica i mogu biti prilično komplicirane građe. Bakterije su građene od jedne stanice i pokazuju veliku raznolikost. I treći, virusi, nemaju ni vlastitu stanicu, već se sastoje samo od genetskog materijala u kapsulnoj ovojnici. Opisat ću u ovom tekstu primjer po jednoga istaknutog pripadnika svake skupine: uzročnike malarije, tuberkuloze i AIDS-a.
Malariju uzrokuje sitni parazit zvan Plasmodium koji živi u crijevima i žlijezdama slinovnicama ženke komarca tijekom jednog dijela svoga životnog ciklusa. Drugi dio ciklusa odvija se u ljudskom tijelu, nakon što nas komarci ugrizu. Parazit će se prvo naseliti u našoj jetri, a zatim će nam ući i u crvene krvne stanice. Kada ih napada i uništava, osjećamo užasne zimice, tresavice, imamo vrućicu i glavobolju, znojimo se i povraćamo. Komarac onda ponovno pokupi parazite iz krvi ugrizom. Za razumijevanje ovoga neobičnog životnog ciklusa parazita Plasmodium, koji se odvija između ljudi i komaraca, britanski liječnik Ronald Ross dobio je Nobelovu nagradu za medicinu 1902. godine.
Nadalje, francuski vojni liječnik Charles Laveran prvi je uočio parazite unutar crvenih krvnih stanica tijekom svog službovanja u Alžiru te posumnjao da su oni uzročnici malarije, na temelju čega je dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1907. godine. Povijesno, malarija je utjecala na ljude širom svijeta, ali danas je ograničena na staništa komaraca u tropskim područjima Afrike, Azije i Latinske Amerike. Svake godine zarazi se više od 200 milijuna ljudi, a gotovo pola milijuna umire od teških oblika te bolesti što uključuje slabokrvnost, poremećaje disanja i komu. Većina smrtnih slučajeva zabilježi se među djecom i mladima u Africi. Ljudi su isprva liječili malariju kininom dobivenim iz drveta koje se uglavnom uzgaja na obroncima Anda u Južnoj Americi, a koje su isusovci donijeli u Europu u 17. stoljeću.
U 20. stoljeću kinin je zamijenjen klorokinom, ali parazit je razvio otpornost na oba lijeka. Srećom, istraživačica tradicionalne kineske biljne medicine Tu Youyou uvela je u liječenje artemisinin, koji je danas najučinkovitiji lijek. Za to otkriće dodijeljena joj je Nobelova nagrada za medicinu 2015. godine. Golemi napori ulažu se kako bi se razvilo učinkovito cjepivo protiv malarije čime bi se bolest mogla iskorijeniti, ali to je vrlo težak cilj. U međuvremenu, mnogi su životi spašeni podjelom stotina milijuna zaštitnih mreža tretiranih insekticidima, koje štite malu djecu u Africi i drugim područjima svijeta od uboda komaraca.
Tuberkuloza je bakterijska bolest. Uzročnik joj je osebujan bacil zvan Mycobacterium koji je prvi identificirao njemački liječnik Robert Koch, zahvaljujući čemu je nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu 1905. godine. Ovaj je mikrob uspio zaraziti trećinu cjelokupne ljudske populacije prešavši na zaražene ljude s aktivno oboljelih. Kada se mikrob udahne, imunosne ga stanice okruže tvoreći oko njega neku vrstu kapsule negdje u plućima, nakon čega Mycobacterium obično ne čini daljnju štetu.
Ipak, svake godine u oko 9 milijuna zaraženih pojedinaca – uglavnom siromašnih, slabih, pothranjenih, koji žive u prenapučenim i nehigijenskim uvjetima – uzročnik će izmaći kontroli imunosnog sustava. To uzrokuje kronični kašalj s iskašljavanjem krvi, groznicom, noćnim znojenjem i trajnim gubitkom tjelesne težine, a svake godine dovodi i do smrti između jednog i dva milijuna ljudi. Ako nam se toliki broj smrti od tuberkuloze danas čini velikim, trebali bismo se podsjetiti na to kako je prije dva stoljeća tuberkuloza bila uzrokom jedne od svakih četiriju smrti među odraslim Europljanima te ostala glavnim uzrokom smrti i početkom 20. stoljeća. Stope smrtnosti počele su padati tek nakon što su francuski liječnici Calmette i Guérin uspjeli razviti cjepivo 1906. godine, koristeći umrtvljeni soj mikroba.
Ovo cjepivo još je uvijek u širokoj uporabi, pa gotovo sva djeca u svijetu danas primaju BCG (Bacille Calmette-Guérin) cjepivo. Daljnji pad stope smrtnosti nastupio je kao rezultat poboljšanja sanitarnih, prehrambenih i životnih uvjeta, ali i otkrića nekoliko antibiotika, poput streptomicina. Ti antibiotici uspijevali su izliječiti tuberkulozu, pogotovo kada bi se davali u kombinacijama koje su se u kliničkim ispitivanjima pokazale učinkovitima. Godine 1952. američki mikrobiolog Selman Waxman dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zahvaljujući otkriću streptomicina. Ipak, naše nade u potpuno iskorjenjivanje tuberkuloze bile su uzdrmane 1980-ih godina, pojavom sojeva otpornih na lijekove i neočekivanim povećanjem broja slučajeva. Pokazalo se da je to povećanje tek popratna pojava potpuno nove i neočekivane prijetnje – sindroma stečene imunodeficijencije, poznatijeg kao AIDS.
AIDS je bolest uzrokovana virusom poznatim kao HIV, tj. virus humane imunodeficijencije. Taj retrovirus potječe iz Afrike, no oko 1970. godine proširio se na Haiti, a potom i u Sjedinjene Američke Države. Najčešći oblici prijenosa su spolni kontakt, transfuzije krvi, dijeljenje igala među korisnicima droge te s majki na djecu. AIDS se uspio vrlo učinkovito raširiti diljem svijeta tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća jer ne uzrokuje nikakve simptome tijekom čak nekoliko godina nakon početne infekcije. Zbog toga su, kada je alarm u SAD-u konačno podignut početkom osamdesetih godina, milijuni ljudi već bili zaraženi bez svoga znanja. Francuski virolozi Luc Montagnier i Françoise Barré-Sinoussi opisali su novi retrovirus kao potencijalni uzrok AIDS-a 1983. godine, zahvaljujući čemu su 2008. godine dobili Nobelovu nagradu za medicinu. Nakon početne infekcije i duge tihe faze, HIV počinje činiti probleme imunosnom sustavu, posebno T-limfocitima koji su vrlo važni za zaštitu od infekcija i karcinoma. To povećava rizik od čitavog niza neuobičajenih infekcija i tumora, poput Kaposijeva sarkoma, koji se normalno ne pojavljuju u zdravih ljudi.
Gubitak težine i opće proširenje limfnih čvorova uobičajeni su u ovoj završnoj fazi koja se naziva AIDS-om. Do 2015. godine od AIDS-a je umrlo čak 40 milijuna ljudi, a više od 35 milijuna ih još uvijek živi zaraženo HIV-om. Oko milijun ljudi i dalje umire svake godine, uglavnom u Africi. Još ne postoji djelotvorno cjepivo, ali antiretrovirusni lijekovi znatno usporavaju tijek bolesti i dovode do gotovo normalnoga očekivanog životnog vijeka.
Međutim, bez liječenja prosječno preživljenje nakon infekcije HIV-om samo je oko 11 godina, a nakon početka simptoma AIDS-a tek oko jedne do dvije godine. Danas se dvije trećine novih slučajeva pojavljuju u subsaharskoj Africi, gdje je očekivano trajanje života u nekim zemljama palo na manje od 40 godina, ostavljajući tako više od 12 milijuna afričke djece bez roditelja.
