Eutanazija, eugenika, kao i pokusi na ljudima, pa i masovna ubojstva, sve suto pojmovi koji se prije svega vežu za nacizam koji je medicinu koristio i za “pročišćenje” arijske rase. No, osim Karla Brandta, SS-ovca koji je u ime Trećeg Reicha provodio proces prisilne eutanazije, a nakon rata završio s još 22-ojicom počinitelja na posebnom suđenju u Nürnbergu nazvanom Suđenje liječnicima, ima i onih s ne manje stravičnim zločinima koji su izbjegli ruci pravde. Odnosno, njihova je krivnja utvrđivana tek desetljećima poslije. U mračne tajne neuroznanosti u službi Trećeg Reicha uputio nas je naš istaknuti neurokirurg prof. dr. sc. Darko Chudy sa Zavoda za neurokirurgiju KB-a Dubrava u Zagrebu. Koji su nacistički neuroznanstvenici bili najzloglasnijima i zbog čega, bilo je prvo naše pitanje.
– Teško je dati ocjenu koji je bio najzloglasniji ili možda najgori, jer težinu zločina teško je procjenjivati. Međutim osobno su me dvojica jako iznenadila. Prvi je Georg Schaltenbrand, neurolog koji je zaslužan za izradu najpoznatijeg atlasa ljudskog mozga, stereotaktičkog atlasa. Ne postoji neurokirurg koji ne zna za ovaj atlas, a poznaju ga i neuroanatomi, neurofiziolozi i drugi neuroznanstvenici. Atlas je izdan u suradnji s američkim neurologom Baileyem, koji je Schaltenbranda nakon II. svjetskog rata zdušno branio i njegove zločine uspješno zataškao. Shaltenbrand je za vrijeme nacizma uzimao serum bolesnicima s multiplom sklerozom, uštrcavao ih majmunima i potom majmunski likvor uštrcavao mentalnim bolesnicima. Njih 40 podvrgnuto je takvom eksperimentu, najmanje dvoje je umrlo. Nakon toga je obavljena eutanazija nad ispitanicima duševnim bolesnicima te je njihove mozgove proučavao – počinje naš sugovornik.
Drugi je Carl Schneider, koji je doživio nevjerojatnu promjenu u odnosu prema mentalno oboljelima.
– U mladosti se zalagao za prisan odnos prema duševnim bolesnicima i dopuštao ono što je 1920-ih bilo izvan prakse, da doktori i pacijenti zajedno ručaju. Poslije je postao član jurišnih odreda SA, Sturm-Abteilunga, te je otjerao kolege Židove koji su mu smetali u karijeri i bio glavni pobornik aktivnih eutanazija duševnih bolesnika. Njegova je rečenica bila da su povijesne prilike stvorile mogućnost neslućenih razmjera proučavanja mozgova mentalnih bolesnika te da to znanstvenik mora raspoznati i iskoristiti. Navaljivao je na Eichberg, instituciju gdje su se provodila ubijanja duševnih bolesnika, da šalju što više mogu mozgova, drugim riječima, da češće provode „aktivnu eutanaziju“, ubijaju što više duševnih bolesnika – kaže dr. Chudy ističući još jedan primjer. – Sramotan za čovječanstvo i Europu životopis je austrijskog psihijatra Heinricha Grossa.
Neuropsihijatar koji je diplomirao i specijalizirao u Beču od 1940. do 1942. ubio je nekoliko stotina dječice s kognitivnim ili emocionalnim teškoćama u razvoju, a za devetero je dokazano da je izravno sudjelovao u njihovu ubijanju, otrovom koji im je stavio u obrok. Godine 1942. otišao je u vojsku te nakon rata nije uhićen niti je proveden sudski postupak, dapače nastavio je karijeru uspješnog i uglednog psihijatra u Beču te slovio kao autoritet u području forenzičke psihijatrije. Među liječnicima imao je najveću zaradu od sudskih vještačenja. Sudovi su ga cijenili i pozivali kao vodeći autoritet te je postao voditelj studija za abnormalnosti mozga u duševnih bolesnika. Republika Austrija dodijelila mu je 1975. godine vrlo prestižnu nagradu, odlikovanje za znanosti i umjetnost. Njegov intervju na austrijskoj televiziji inspiriralo je austrijskog slikara Gottrieda Heinwaina da naslika dijete s glavom na tanjuru i žlicom. Tek 1997. godine osuđen je za devetero ubijene djece te su mu oduzete sve nagrade koje je primio. Nevjerojatna je ravnodušnost kojom su u Austriji gledali na svog sugrađanina, ravnodušnost za koji je jedan pisac dobro napisao: “Nije obrnuto od dobra zlo, već ravnodušje“ – govori naš neurokirurg.
Često se danas ističe licemjerje čovječanstva koje je znanje ostvareno takvim metodama jednostavno usvojilo. I neuroznanost ima svoje Wernhere von Braunove.
– Koliko god neki žele ignorirati doprinos ovakvih monstruoznih zločina i eksperimenata, činjenica je da su države pobjednice suviše često držale ove eksperimente u tajnosti. Jedan je od vodećih razloga za to jest što su vjerojatno imale neke znanstvene, farmaceutske ili vojno-znanstvene koristi. Moramo znati da je Njemačka već prije rata imala vrsne neuroznanstvenike, neki su se svojevoljno pridružili nacistima kao članovi jurišnih odreda SA, mnogi od njih bili su poznati po vrijednim znanstvenim radovima. Hans Gerhard Creuzfeldt (Creuzfeldt Jakobsonova bolest) Hans Asperger (Aspergerov sindrom), Julius Hallervorden i Hugo Spaz (Hallervorden Spazova degeneracija mozga, PKAN distonija). Creuzfeldtovo otkriće uzroka bolesti među prvima u povijesti medicine spominjanje prionske infekcije, sporih virusa, moramo biti iskreni prema njemu jer je dijelom surađivao s nacistima u programu aktivne eutanazije, a dijelom je nekoliko pacijenata s duševnim bolestima spasio. Njegov se sin pridružio nizozemskom pokretu otpora, a supruga mu je uhapšena jer je javno govorila protiv Hitlera. Hans Asperger bio je član NSDAP-a, Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, te je uživao pogodnosti nacističkog režima gradeći nesmetano svoju karijeru. Javno je zagovarao higijenu rase uključujući prisilnu sterilizaciju kao i provođenje programa eutanazije djece s mentalnim teškoćama. Zaslužan je za znanstveni rad u području autizma te je nakon smrti 1980. godine dobio svjetsko priznanje, bolest koja se po njemu zove Aspergerov sindrom. Čitateljima će možda biti zanimljivo da je poslan za vrijeme rata kao vojni liječnik na prostore bivše Jugoslavije, gdje je i uhvaćen, ali nikada nije procesuiran – podsjeća dr. Darko Chudy.
Spominje kako su neki njemački neuroznanstvenici bili protiv Hitlerova režim, poput bračnog para Cecilie i Ota Voghta, vodećih citoarhitektoničara ljudskog mozga tada u svijetu. I neki drugi neuroznanstvenici poput Jules Tinela, Walthera Spielmeyhera, Haakon Saerthre, Johannes Pompe otvoreno su se protivili Hitlerovu režimu. Saerthere i Pompe ubijeni su kao žrtve represije, a Tinelu je ubijen sin jer se pomogao francuskom pokretu otpora. Svi navedeni vodeći neuropsihijatri i neuroznanstvenici sudjelovali su u oblikovanju moderne neurologije i neuropatologije.
Jedan od najistaknutijih tog doba je bio njemački doktor Ludwig Pick, koji je bio odlikovan za zasluge u I. svjetskom ratu izrazito produktivan neurolog i neuroznanstvenik – nekoliko poremećaja i bolesti nazvano je po njemu. Nije vjerovao do samoga kraja da će ga Njemačka odbaciti zbog njegova židovskog podrijetla po djedu i baki. Čak su ga jedno vrijeme njegovi učenici liječnici, koji su se pridružili nacističkom pokretu, štitili poštujući njegov enormni doprinos neuroznanosti, međutim umro je 1943. od upale pluća u transportu prema koncentracijskom logoru.
No, je li etično koristiti se u liječenju saznanjima dobivenima zločinom? – Pitanje etičnosti korištenja znanja koje ste spomenuli najbolje je odgovorio jedan sudionik plenarnog predavanja o nacističkim zločinima neuroznanstvenika održanih u New Yorku na kojem sam sudjelovao. On smatra da sve što može koristiti mom pacijentu moram upotrijebiti pa makar i znanje dobiveno takvim eksperimentima i potpuno se slažem s tim, jedino se moraju izbrisati imena u sindromima poput Aspergerova i sličnih koji su nazvani po ratnim zločincima, javlja Večernji list. Da apsurd bude veći, Aspergerov sindrom je prije njega opisala jedna ruska znanstvenica, dječja psihijatrica Grunja Suharova, koja nikada nije priznata jer je njezin rad napisan na ruskom i njemačkom jeziku – odgovara naš sugovornik.
Gotovo nevjerojatno, nacisti ne samo da nisu bili jedini nego nisu bili ni najgori u provođenju ovakvih eksperimenata.
– Japanci su razvili velik projekt proučavanja biološkog oružja. Za to je japanska vlada zadužila doktora Shira Ishiija, vrhovnog zapovjednika saniteta Carske japanske vojske. On je organizirao mrežu vojnih znanstvenika i liječnika u nekoliko jedinica po okupiranoj Mandžuriji i Kini. Ukupno je bilo uključeno više od 10.000 doktora i zdravstvenih djelatnika u provođenje razvoja biološkog oružja. Zatvorenike, najvećim dijelom Kineze, manjim dijelom Ruse, Korejce i Mongole inficirali su kugom, tifusom, kolerom, bedrenicom, tuberkulozom te su proučavali razvoj bolesti. Kako nisu imali magnetsku rezonanciju, a htjeli su vidjeti razvoj bolesti, obavljali su vivisekcije. Bez anestetika i sedativa vadili su im organe te su ih proučavali kako bi vidjeli kako bolest postupno napreduje prije nego uzrokuje smrt. Vivisekcije su bile često primjenjivane, iz Tokija i Kyota dolazili su specijalizanti kirurgije kako bi vježbali na zatvorenicama vađenje slijepog crijeva i otvaranje dišnih putova na zatvorenicima bez anestetika koji su čuvali za japanske ranjenike.
Ishiijeva mreža radila je eksperimente na cijelim selima bacajući biološke bombe u jezera, rijeke u bunare ili polja. Katkada je praksa bila da se selo upozori kako će nastupiti epidemija kolere te su stanovništvu umjesto cjepiva uštrcavali uzročnike kolere. Broj žrtava je ostao tajna iako neki povjesničari navode šesteroznamenkasti broj, a ono što je bitno u toj stravičnoj priči jest činjenica da nikada ni jedan japanski doktor koji je osmislio ili provodio navedeni veliki eksperiment nije procesuiran. Dapače, navodno su dobili financijsku naknadu da šute i da sve dokumente o tom eksperimentu daju ekskluzivno vladi SAD-a. SAD je uspješno spriječio da bilo koji dokument tada dođe u ruke SSSR-u.
Čak se na suđenju koje se odvijalo u Tokiju nakon Drugoga svjetskog rata o ovome ništa ne navodi. Konkretno, japanskom Mengeleu, doktoru Shiru Ishiiju, koji je po broju žrtava nadmašio svoga njemačkog kolegu, dodijeljeno je ugledno mjesto liječnika te je umirovljen uz za to vrijeme vrlo visoku mirovinu, piše Vecernji.ba. Mnogi japanski liječnici sudionici u stvaranju biološkog oružja i monstruoznim zločinima dobili su ugledne pozicije u japanskom društvu, Olimpijskom odboru, etičkim povjerenstvima i slično. Rezultati ovog projekta, stvaranja biološkog oružja, do danas nisu objavljeni. Nedavno se tražilo od vlade SAD-a da izrazi žaljenje i djelomice krivnju za zataškavanje ovog eksperimenta. Međutim, kada su nedavno otkrili da je javno-zdravstveni sustav SAD-a sudjelovao od 1946. do 1948. u Gvatemali na pokusima bez pristanka ispitanika sa spolno prenosivim bolestima, Obama je izrazio žaljenje i ispriku narodu Gvatemale. Međutim, nije se smatralo potrebnim osvrnuti se na opisane pokuse na ljudima japanskih doktora u vrijeme II. svjetskog rata – upozorio je naš neurokirurg.
Nisu ni Saveznici bez grijeha. Poznato je da su pogotovo nakon rata i Sovjeti i Amerikanci obavljali različite eksperimente koji bi svakako i danas izazvali skandal. – Činjenica je da je u SAD-u uvedena prisilna sterilizacije prije nego u Njemačkoj, dapače ova praksa poslužila je Hitlerovim psihijatrima da prisilnu sterilizaciju uvedu i u Treći . Indiana je bila prva država koja je davne 1905. uvela prisilnu sterilizaciju, poglavito duševnih bolesnika. Do 1940. ukupno 29 država uvelo je prisilnu sterilizaciju. Objašnjenje Vrhovnog suda SAD-a 1927. bilo je: „Opravdano presijecati jajovode umjesto čekati da se izvede egzekucija kriminalca kojeg će pacijentica roditi, tri generacije imbecila su dovoljne.“ Ova praksa u pojedinim državama u SAD-u nastavila se do 1970. godine te je sterilizirano oko 30.000 ljudi. No nije to strano ni drugim državama, tzv. tvrđavama demokracije, primjerice, Švedskoj.
Šveđani su prvi osnovali Institut za proučavanje biologije rase 1922. godine te su sterilizirali ne samo mentalno bolesne već poslije i osobe s asocijalnim ponašanjem. Kako se bavim dubokom mozgovnom stimulacijom, znano mi je da je doktor Robert Galbraith Heath radio eksperimente 1972. godine na Sveučilištu Tulan, Louisiana, tako da je pacijentima ugrađivao elektrode u mozak kako bi promatrao električna izbijanja živčanih stanica, što je uvriježena metoda kod tvrdokornih epilepsija. Ništa od toga ne bi bilo sporno da to nije radio mentalnim bolesnicima zahtijevajući od njih da se u vrijeme eksperimenta samozadovoljavaju. Ovo je pravi primjer neetičkog, ali i znanstveno nesvrhovitog eksperimenta na ljudima bez njihova ili pristanka njihove obitelji. Možda je najpoznatiji etički problematičan projekt u Americi bio studija Tuskegee o sifilisu. Ona se obavljala isključivo na crncima i trajala je od 1932. do 1972. – završava Večernjakov sugovornik.
