Domagoj Knežević (42), povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest, uskoro će objaviti knjigu o osnivanju HDZ-a Hrvatske koja je proširena verzija s dodatnim sadržajem njegova doktorskog rada iz 2015. “Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom”. Nema sumnje da će knjiga izazvati veliko zanimanje hrvatske političke javnosti, pogotovo one koja je bliska HDZ-u, ali i strukturama bivšeg komunističkog režima.
Doktorski rad i knjiga nastali su u sklopu znanstvenog projekta Republika Hrvatska i Domovinski rat (1991.-1995.-2000.) u Hrvatskom institutu za povijest, kaže Knežević koji se bavi temama iz hrvatske povijesti od kraja 80-ih do kraja 90-ih prošlog stoljeća.
Kako ste prikupili i gdje ste pronašli dokumente za knjigu, prije toga disertaciju?
Za izradu doktorskog rada temelj su bili dokumenti iz osobne pismohrane Ante Belje i dokumenti iz privatnih izvora jer nakon više uzastopnih traženja tijekom 2013. nisam dobio dopuštenje za pristup arhivu HDZ-a. No, knjiga je dopunjena brojnim novim dokumentima nakon što je u međuvremenu Vladimir Šeks predao svoju pismohranu s brojnim dokumentima u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Uspio sam doći i do jednog broja dokumenata Službe državne sigurnosti SRH o radu tek nastajuće opozicije u Hrvatskoj.
Danas se pokušava sastanak disidenata u Ledićevoj klijeti na Plešivici prikazati kao ključan za stvaranje HDZ-a unatoč tome što to nije istina. Kako to tumačite?
Sastanak na Plešivici nije bio ključan za stvaranje HDZ-a. Na tom sastanku donesene su odluke o nastanku Inicijativnog kruga za osnivanje demokratske inicijative i izboru Franje Tuđmana za njezina predsjednika zbog njegove biografije, ali i uspostavljenih kontakata s hrvatskim iseljeništvom. No, Tuđmanov izbor uslijedio je tek nakon što je to odbio Marko Veselica, i to zbog njegove obitelji koja se, očekivano, protivila bilo kakvoj njegovoj političkoj aktivaciji nakon što je odslužio dva puta dugogodišnje kazne zatvora od 1971. i sloma Hrvatskog proljeća. Također, na plešivičkom sastanku je za tajnika Inicijativnog kruga izabran Drago Stipac. U stvari, to je bio sastanak koji je, smatram, bio poticaj za početak procesa demokratizacije u Hrvatskoj. Tome je dokaz da će ljudi koji su bili na plešivičkom sastanku s vremenom pokrenuti više stranaka. U biti, ti ljudi nisu bili politički istomišljenici, nego ih je uglavnom vezala sudbina da su bili u opoziciji prema komunističkom režimu.
Spiritus movens okupljanja na Plešivici bio je Vlado Veselica?
Sastanak na Plešivici održan je pod agendom održavanja proslave rođendana braće Veselica. Okupio se jedan opozicijski krug ljudi koji je bio više vezan uzabraću Veselica, ali u kojem uglavnom nije bilo ljudi koji su tijekom svojeg života bili vezani uz SK.
Tuđman je na tom sastanku bio suzdržan. Zašto je uopće došao na sastanak u Ledićevu klet ako ondje nije bilo njegovo društvo?
Tuđman je na sastanku bio suzdržan baš zbog spomenutih razloga. To nije bio njegov krug ljudi s kojima je održavao stalne kontakte tijekom svoje društvene izolacije. U njegovu opozicijskom krugu uglavnom su bili bivši članovi SKH i bivši oficiri JNA hrvatske nacionalnosti koji su zbog svojih zauzimanja za nacionalne interese postali predmetom progona režima. No, to je s obzirom na Tuđmanovu biografiju bilo i očekivano. Na plešivički sastanak Tuđmana je poveo njegov odvjetnik Vlado Marić i mislim da je ondje otišao samo kako bi čuo mišljenja ondje prisutnih. Inače, samo nekoliko mjeseci prije plešivičkog sastanka, Franjo Tuđman i Marko Veselica održali su, na inicijativu Drage Stipca, nekoliko sastanaka na kojima su raspravljali o mogućnostima demokratizacije, ali i o mogućem smjeru buduće hrvatske politike. No, odmah je izbio sukob oko vrednovanja povijesne uloge Tita. Vrlo brzo izbili su sukobi u Inicijativnom krugu između Tuđmana i Marka Veselice i njegovih pristalica (Hrvoje Šošić, Josip Kokić...).
Zašto?
Nakon što je Tuđman početkom 1989. napisao svoj programski Prednacrt koji je nastao kao odgovor na projugoslavenski program UJDI-ja i koji je potkraj veljače 1989. predstavljen na tribini u DKH, jedan dio članova Inicijativnog kruga (M. Veselica, A. Paradžik, H. Šošić) počinje zamjerati Tuđmanu da u Prednacrtu ima previše AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ali i da u članstvo Inicijativnog kruga prima previše bivših članova SKH. Tuđman njihove primjedbe odbija. I to je bilo očekivano, jer bi to srušilo najvažniji dio njegova političkog programa – ideološku i političku pomirbu hrvatskog naroda koju je smatrao preduvjetom za ostvarenje najvažnijih nacionalnih ciljeva. Osim toga, to je bilo ugrađeno i u politički program HDZ-a koji se trebao temeljiti na tri stupa: pozitivnim političkim tradicijama politika Ante Starčevića i Stranke prava, Stjepana Radića i HSS-a te nacionalno usmjerene hrvatske ljevice. Do novih sukoba unutar Inicijativnog kruga došlo je već na sastanku 3. travnja 1989., ali njihova kulminacija uslijedila je na sastancima Inicijativnog kruga 2. i 11. lipnja 1989. U tom vremenu u Inicijativnom krugu narastao je i broj nezadovoljnika Tuđmanovim vodstvom. Dio nezadovoljnika tražio je da se ne ide u zaoštravanje s komunističkim vlastima i da se prolongira službeno osnivanje HDZ-a sve do jeseni 1989., a dio ga je optuživao za samovolju u vođenju Inicijativnog kruga. Tuđman je tražio da na sastancima Marko Veselica javno ne istupa zbog još važeće zakonske zabrane, dok je dio nezadovoljnih jednostavno želio izabrati na čelo Inicijativnog kruga jednog od braće Veselica. Svi ti nezadovoljnici ujedinili su se u, kako sam ih nazvao u svom radu, Veseličinu frakciju i pokušavali su preuzeti kontrolu unutar Inicijativnog kruga. Na oba sastanka, 2. i 11. lipnja 1989., članovi Veseličine frakcije (Šošić, Josip Kokić) žestoko su napadali Tuđmana i prema mnogim svjedočenjima pritom nisu birali riječi. Međutim, u svim glasovanjima unutar Inicijativnog kruga, Tuđman je premoćno dobivao podršku za daljnji rad na mjestu predsjednika.
Je li Služba državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH radila na sukobima između ljudi unutar Inicijativnog kruga HDZ-a?
Sukob unutar Inicijativnog kruga HDZ-a već je zamijećen kroz izvještaje doušnika sa sastanka održanog 3. travnja 1989. Također, zabilježen je i Tuđmanov sukob sa Slavkom Goldsteinom i Vladom Gotovcem kao čelnicima HSLS-a. Sve to bilo je viđeno kao idealna podloga za obavještajno kombiniranje i stvaranje razdora u opoziciji.
Kakve su uloge u tim razilaženjima i sukobima imali Hrvoje Šošić i Drago Stipac?
Može se otvoreno reći da je Hrvoje Šošić unutar Inicijativnog kruga imao jednu od glavnih uloga u napadima i nastojanjima da se smijeni Tuđmana. Za takvo Šošićevo ponašanje navodno je glavni razlog bilo previše komunističkih odrednica u programu HDZ-a te prisutnost bivših članova SKH u članstvu Inicijativnog kruga. Za razliku od njega, Stipac je želio smijeniti Tuđmana s mjesta predsjednika Inicijativnog kruga tvrdeći da Tuđman samovoljno i bez konzultacija vodi Inicijativni krug, ali je on ipak na kraju sam dao ostavku na mjesto tajnika Inicijativnog kruga na sastanku 11. lipnja 1989.
Koja je ključna razlika između Veseličinih/Šošićevih i Tuđmanovih prvih programskih dokumenata Inicijativnog kruga HDZ-a?
U danima uoči lipanjskih sastanaka Inicijativnog kruga, 2. i 11. lipnja 1989., Tuđman je samostalno napisao Programsku deklaraciju HDZ-a, koja se uglavnom temeljila na sadržaju već predstavljenog programskog Prednacrta. U njoj je ponovo bilo i AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ali i pozitivnih političkih tradicija hrvatske ljevice. Kao odgovor na to, Marko Veselica i Hrvoje Šošić napisali su svoju Desnu programsku deklaraciju koju su podijelili članovima Inicijativnog kruga uoči sastanka 11. lipnja 1989. Njihov dokument bio je u svom sadržaju gotovo identičan Tuđmanovu, ali se nisu spominjale SFRJ i SRH. Unatoč žestokim napadima članova Veseličine frakcije na Tuđmana, on je kompromisno pristao da se dio točaka iz njihove Desne deklaracije uvrsti u njegov programski dokument, ali i da dio članova Veseličine frakcije uđe u tijela Inicijativnog kruga koja su osnovana radi osnivanja HDZ-a.
Može li se reći da je, na kraju, Tuđmanova frakcija svjesno izigrala Veselicu ili su ljudi oko Veselice, poput Hrvoja Šošića, bili ključni da poznati politički uznik Marko Veselica početkom demokratizacije nije odigrao važniju ulogu?
Sam Tuđman i njegov krug pristalica u Inicijativnom krugu bili su svjesni nastojanja članova Veseličine frakcije da ga se smijeni s mjesta predsjednika Inicijativnog kruga HDZ-a. Međutim, oni su imali još jedan paralelni problem nakon što su im komunističke vlasti zabranile osnivački skup 17. lipnja 1989. u hotelu Panorama. Tom je problemu doskočeno interpretacijom da je samo zabranjeno javno osnivanje, stoga je donesena odluka da se ide na nejavno osnivanje. Prema svjedočenjima Tuđmana i Manolića, oni su uoči osnivanja razradili sve opcije rješenja problema s Veseličinom frakcijom: od postizanja kompromisa do osnivanja na nejavnom mjestu bez njihovih članova. No, konačna odluka o osnivanju HDZ-a bez članova Veseličine frakcije donesena je neposredno prije čina nejavnog osnivanja HDZ-a jer je Tuđman doista do posljednjeg trena želio postići kompromis. Za to je bilo više razloga, ali je najvažniji ipak bila želja hrvatskog iseljeništva da nacionalno usmjerena hrvatska opozicija djeluje zajedno. No, kako je svima poznato, HDZ je osnovan na nejavnom mjestu 17. lipnja 1989. i bez članova Veseličine frakcije. Međutim, isti su dan članovi Veseličine frakcije u javnom priopćenju ocijenili nejavno osnivanje HDZ-a nelegalnim. Treba reći da je taj rasplet na kraju izazvao razočaranje Marka Veselice, ali je Tuđman smatrao da se on ipak nije imao snage oduprijeti utjecaju Šošića i Kokića. Nepriznavanje legalnosti nejavnog osnivanja HDZ-a otvorilo je novi sukob između Tuđmana i njegovih pristalica s pripadnicima Veseličine frakcije. Taj sukob vodio se oko legitimnosti osnivanja HDZ-a na nejavnom mjestu i trajao je sve do studenoga 1989. kada je Veseličina frakcija osnovala prvo Hrvatski demokratski savez, koji je ubrzo doživio preimenovanje u Hrvatsku demokratsku stranku, za čijeg je predsjednika izabran Vladimir Veselica. Tijekom ljeta i jeseni 1989., na traženje iz hrvatskog iseljeništva, trajali su pregovori radi pokušaja postizanja dogovora sukobljenih strana iz bivšeg Inicijativnog kruga HDZ-a. Međutim, do toga nije došlo. Zanimljivo, tijekom tog sukoba komunističke vlasti i njihovi kontrolirani mediji podržavali su Veseličinu frakciju. No, to se nije događalo zbog nekih posebnih razloga, nego zbog toga što je HDZ na čelu s Tuđmanom usporedo zadobio snažan organizacijski zamah i stoga ga je režim smatrao opasnijim političkim protivnikom.
Ćiro Grubišić je tvrdio da je hercegovačka grupa utjecala na to da se osnuje HDZ i da Tuđman dođe na čelo pokreta, a Šeks da je slavonska grupa najzaslužnija za to da se osnuje HDZ? Što je istina?
Obje grupe imale su svoje zasluge u osnivanju HDZ-a. Ćiro Grubišić je kao domovinski predstavnik Hrvatskih iseljeničkih škola Australije, Amerike i Kanade (HIŠAK) već nakon Tuđmanovih turneja po Kanadi i SAD-u 1987. i 1988. dobio zadatak da se poveže s Tuđmanom. Inače, s HIŠAK-om su snažno povezani bili Vinko Grubišić, Ante Beljo i Gojko Šušak. Oni su prihvatili Tuđmanovu politiku pomirbe i počeli su aktivno pomagati Tuđmanov rad. Osim toga, Ćiro Grubišić se tijekom sukoba unutar Inicijativnog kruga HDZ-a svrstao na Tuđmanovu stranu, ali je također pronašao mjesto na kojem se dogodilo nejavno osnivanje HDZ-a. Nasuprot tome, osječka grupa predvođena Šeksom odigrala je najvažniju ulogu tijekom nejavnog osnivanja HDZ-a. Na nejavnom osnivanju njihovih je predstavnika bilo više od pola i bez njihovih glasova ne bi bilo moguće donijeti nijednu odluku.
Do kada je Služba državne sigurnosti (SDS) RSUP SRH, pratila disidente Tuđmana, Veselicu, Gotovca i druge?
Koga je od njih Udba smatrala najopasnijim? Služba je pod mjerama držala sve njih, ali i mnoge druge gotovo sve do izbora 1990. Njihovi su domovi prisluškivani i oni sami bili su pokriveni doušnicima u njihovoj blizini. Svi spomenuti (Veselica, Tuđman, Gotovac...) bili su pod mjerama godinama. Tuđmanov dosje potječe iz 1969., nakon što je 1967. isključen iz SKH. U svim izvješćima tadašnjih komunističkih službi oni su bili uvijek u prvom krugu, najopasniji za režim, tzv. hrvatski nadzirani nacionalisti. No, primijetio sam da je Tuđmanovo djelovanje bilo ocjenjivano kao najopasnije zbog njegovih organizacijskih sposobnosti te povezivanja različitih opozicijskih krugova radi suradnje.
Je li istina da je dio ljudi u SDS RSUP-a SRH simpatizirao Tuđmana i njegovu inicijativu te mu davao prednost? Što kažu izvještaji o tome?
To je obična konstrukcija koja je plasirana za umanjivanje Tuđmanovih političkih uspjeha i pokušaj rehabilitacije Službe. Prema nedavnom Manolićevu svjedočenju, Tuđman mu je uoči Božića 1989. rekao kako je Josip Perković čovjek HDZ-a. On je time bio nezadovoljan jer je postojao njihov dogovor da se u HDZ-u neće ići u aranžmane s visokopozicioniranim pripadnicima SDS RSUP-a SRH. No, to je bio vjerojatno Perkovićev osobni odabir i o razlozima za to ne bih nagađao. Uz njega, u Službi je zasigurno bilo još ljudi koji su simpatizirali Tuđmana. No, ne vjerujem da je to bio prevladavajući stav među pripadnicima SDS RSUP-a SRH. Jedan službeni dokument nastao početkom listopada 1989. govori da je dio SDS-a bio do samog kraja spreman starim metodama braniti komunistički režim. Informacija je govorila o pokretanju akcije čiji je cilj bio spriječiti navodne diverzantsko-terorističke akcije “hrvatskih nacionalista”. U sklopu akcije, pod nadzor su trebali biti stavljeni Tuđman, M. Veselica, V. Veselica, Šošić, Gotovac i Čičak te njihovi kontakti. Sama akcija bila je u stvari kombinacija za pokušaj kompromitiranja i stvaranja podloge za novi progon čelnih ljudi hrvatske opozicije kada se za to donese politička odluka. Međutim, do takve odluke nije došlo jer su se promijenile političke okolnosti zbog ubrzanog rušenja komunističkih režima diljem Europe. U dokumentu su se kao Tuđmanov krimen navodili kontakti s Beljom, Grubišićem, Antom Kikašem, Salajem i Zdenkom Babić. Tuđmanov nadzor trebao se provoditi preko prislušnog uređaja u Tuđmanovoj kući i suradnika pod imenom Luj. Zanimljivo, iako su tijekom ljeta i jeseni 1989. podržavali Veseličinu frakciju u sukobu s Tuđmanom i njegovim pristalicama za HDZ, to nije bila prepreka da braću Veselica i Šošića također stave u tu kombinaciju koja je trebala rezultirati njihovim progonom kada se za to steknu politički uvjeti.
Što se događa s pripadnicima SDS RSUP-a SRH kada HDZ dolazi na vlast?
Svi pripadnici SDS RSUP-a SRH prevedeni su bez propitivanja njihova rada u novu sigurnosnu službu pod okriljem novih hrvatskih demokratskih vlasti. Bilo je to sukladno stalnim predizbornim najavama iz HDZ-a kako nakon izbora neće biti revanšizma i provođenja čistki. Za mene osobno, bila je to i dobra odluka, jer otvaranje još jedne ozbiljne političke fronte, pored vrha Srbije i JNA te neprijateljstva srpske manjine, dok HDZ uistinu nije preuzeo vlast – izazvala bi dodatne probleme. Prve čistke iz Službe, kao i iz mnogih drugih hrvatskih institucija, započet će tek u ljeto 1991. nakon razvijanja agresije na Hrvatsku i otkrića grupe suradnika UB JNA u akciji Labrador.
Kakvu biste na kraju dali ocjenu političkog sukoba između Tuđmana i braće Veselica i njihovih pristalica tijekom procesa demokratizacije i osnivanja HDZ-a?
Prije svega, treba reći da su Tuđman i M. Veselica zaista hrvatske povijesne veličine. U tom svjetlu, mislim da je došlo vrijeme za doista sveobuhvatno povijesno istraživanje života i rada M. Veselice koji je neopravdano zanemaren. Nasuprot tome, povijesna istraživanja Tuđmanova života i rada zadnjih godina idu u dobrom smjeru i smatram da su bila snažan odgovor na konstruirani politički proces tzv. detuđmanizacije koji je pokrenut nakon njegove smrti i koji je na kraju rezultirao neuspjehom. Sukob Tuđmana i braće Veselica koji se dogodio tijekom početka demokratizacije i osnivanja HDZ-a dogodio se zbog više razloga: zbog razumljivih osobnih ambicija, zbog različitih gledanja na političku strategiju i sadržaj buduće hrvatske politike, ali i zbog odnosa prema nasljeđu bivšeg komunističkog sustava, Tuđmanove politike pomirbe. Također, sam Tuđman je već do tada uspostavio snažne veze s hrvatskim iseljeništvom, ali je imao i kontakte s većom mrežom ljudi u samoj Hrvatskoj. Bila je to velika politička prednost pred ostalim konkurentima u opoziciji. No, to se nije samo po sebi dogodilo, nego su tome uvelike pridonijele Tuđmanove organizacijske sposobnosti koje su još prije bile pravilno uočene u izvješćima sigurnosnih komunističkih službi.
