Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić gost je u videointervjuu koji se danas emitira na internetskoj televiziji Večernji TV BiH. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić proslavio je 75 godina života, 50 misništva, 30 godina biskupstva te više od četvrt stoljeća kardinalske službe. U povodu tih značajnih jubileja, ali i o drugim aktualnim temama, ponajviše vezanim za pandemiju koronavirusa i funkcioniranja Crkve, s kardinalom Puljićem na terasi Nadbiskupskog dvora u Sarajevu razgovarao je glavni urednik Večernjeg lista BiH Jozo Pavković. U intervjuu kardinal ekskluzivno otkriva i detalje iz davne 1976. kada mu je čovjek priznao kako je plaćen da ga prati.
Večernji list: Sarajevo ste u različitim vremenima promatrali iz različite perspektive i različito ga doživljavali. I prijeratno, i ratno, i poslijeratno Sarajevo?
- Prijeratno Sarajevo bilo je moj san. Dolazi demokracija pa ćemo programe praviti. Međutim, svi ti snovi brzo su pali u vodu kada je 5./6. travnja 1992. godine počelo bombardiranje. Onda sam vidio da stvari idu u jednom suprotnom smjeru i jasno je da sam se i ja u tome tražio, kako se snaći, kako se nositi s izazovom rata. Četiri godine sam to izdržao, zajedno s narodom, bez vode, struje, telefona, grijanja, nekada i bez hrane. Najvažnije je bilo kako narodu buditi nadu da ne klone duhom i to sam zapravo sve vrijeme pokušavao i u Sarajevu i izvan Sarajeva. Buditi nadu i na neki način vjerovati u budućnost.
Večernji list: Tako ste dočekali proslavu 75 godina života, 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, 26 godina otkad ste kardinal. Je li to previše za jedan ljudski život, pa i kad ste kardinal?
- Ne radi se o tome da ja slavim, već ja zahvaljujem Bogu. Nisam ni po čemu zaslužio da to teško vrijeme preživim i ovo doživim. Božji je dar da doživim 75 godina života, a poseban je dar da sam 50 godina mogao slaviti misu i biti svećenik, a onda na poseban način tijekom 30 godina vodstva ove biskupije, Bogu zahvaljujem da mi je sačuvao pamet i čitavo tijelo. A onda sam na poseban način kao kardinal doživio što znači Katolička crkva koja nije vezana za narod ili državu. Ona je zapravo u jednom narodu, u jednoj državi, ali izvan toga.
Večernji list: Živimo u vremenu pandemije u kojem nas je napao nevidljivi neprijatelj. Koje teške trenutke još pamtite?
- Ima brojnih takvih trenutaka. Posebno kada sam pošao u sjemenište i kada je otac došao u tešku situaciju, onda me hrabrio: “Sine, bez brige, svi smo mi u Božjim rukama”. A onda, kada sam bio bogoslov, doživio sam dva potresa, prvo 13. travnja 1964. godine u Đakovu. Tada je pala rozeta s katedrale i uništila orgulje. Tada smo se mi kao djeca uplašili jer nismo još bili naučili što su sve izazovi života. Također, posebno sam doživio teško vrijeme 1969. godine, kada sam se pripremao za mladu misu, doživio sam stresno potres u Banjoj Luci koji je uništio trapitsku crkvu gdje sam sanjao slaviti misu i kada je teško oštećena moja roditeljska kuća. I kao župnik sam doživio teška vremena kada su me znali više puta pozvati na ispit savjesti jer su snimali sve moje propovijedi. Onda su mi znali prijetiti na tim ispitima savjesti. Bogu sam zahvalan i biskupu koji me hrabrio “ništa se ne boj, samo hrabro”. Onda sam kao župnik doživio da mi je čovjek koji je bio zadužen da me prati, u jednom trenutku rekao: “Ja plaću primam tako što te pratim. Budi bez brige. Od danas te neće glava zaboljeti, a ja ću i dalje plaću primat”. To je bilo negdje 1976. godine. Dakle, bilo je puno teških trenutaka. U ratu sam teško doživljavao kada ne mogu ljudima pomoći, kada sam nemoćan. Teško sam doživio poplave 2014. godine. To me je jako potreslo jer sam doživio narod koji je tek bio obnovio kuće i morao je sve ispočetka. Međutim, ovo koronarazdoblje, koliko god je mučno, osjećam da smo malo dvolični. Kukamo za smrtima od korone, a ne kukamo što tisuće djece danas umire, a toliko se baca kruha.
Ne kukamo što je ubijeno toliko nerođene djece. Dakle, prepoznajem tu jednu dvoličnost. Ova korona naučila nas je da treba i kuću prepoznati i u kući živjeti. Svoju obitelj, djecu prepoznati. Dakle, koliko god je to zlo, čovjeka je prisililo da bude svjestan i svoje ograničenosti.
Večernji list: I Crkva se u vremenu korone prilagodila. Oltari su postali televizije, kuće su postale crkve u kojima držite mise. Često ste bili i sami za tim oltarom?
- Možda smo trebali shvatiti da ta sredstva komunikacije mogu imati pozitivnu svrhu, a ne da samo stvaraju negativnu klimu u zraku. Nego i pozitivno, da ljudi jednostavno smire svoju dušu. Ako ne može doći u crkvu, da onda kuću doživi svojom crkvom i da obitelj doživi Boga blizu kao u svojoj obitelji. Zahvalni smo tim ljudima koji su dali tehnička sredstva na raspolaganje da se i na ovaj način možemo boriti s koronom.
Večernji list: Često vas nisu razumijevali, neke vaše poteze i izjave, u vlastitom narodu, ali i drugi. Znam da vas to mnogo boli, da ste čovjek mostova i dijaloga i da ste uvijek bili tolerantni prema drugom i drukčijem. Što je vaša poruka njima?
- Moram nastupati po savjesti, na moralnim načelima. Prvo je moralno načelo da je svaki čovjek Božje stvorenje i on ima svoje dostojanstvo, svoju vrijednost. I u prvom redu, ako želim biti čovjek vjere, moram poštivati čovjeka, njegovo uvjerenje, njegovu slobodu. Kad Bog slobodu poštuje, onda moram i ja, ali ta sloboda ima svoje granice, sve dok ne dodiruje drugoga. U tom duhu želio sam biti otvoren da komuniciramo, da stvaramo puteve, jer bez dijaloga nemoguće je razumjeti jedan drugoga, nemoguće je prihvatiti jedan drugoga, a upravo to što smo različiti nije naša krivnja ni zasluga, nego datost koju trebamo prihvatiti i živjeti.
