U Hrvatskoj se svake godine posvoji oko 150 djece, iako je zanimanje znatno veće. Sam je proces posvajanja dugotrajan, a mnogi potencijalni roditelji željeli bi što mlađe dijete, kakvo je u Hrvatskoj iznimno teško dobiti. Sa sličnim se problemom susrela i Adriana Sučić Roginić, koja je sa suprugom odlučila posvojiti curicu.
Godinu dana do djeteta
– U trenutku kad smo muž i ja odlučili posvojiti dijete, već smo imali troje djece, dvoje iz muževa prvog braka te jedno zajedničko biološko. Kako u Hrvatskoj nije bilo šanse da dobijemo malo dijete, odlučili smo ga posvojiti vani – kaže Sučić Roginić. S obzirom na to da je Afrika zemlja s najvećim brojem siročadi, Adriana je počela zvati državu po državu, ministarstvo po ministarstvo, sve dok nije došla do Etiopije.
– Nakon točno godinu dana, stigla sam u Zagreb sa svojom Hanom. U potragu sam krenula u siječnju 2009., a Hanu sam dobila u siječnju 2010. godine. Kako smo bili prva obitelj u regiji koja je posvojila afričko dijete, privukli smo veliku pozornost medija koji su objavili našu priču. Nakon toga počeli su nam se javljati brojni građani koje je zanimala procedura, komu se trebaju obratiti i svi ostali detalji međunarodnog posvojenja – priča Adriana Sučić Roginić. U međuvremenu je Etiopija promijenila zakone, zbog čega posvojitelji iz Hrvatske više nisu imali šansu.
– Ljudi su me i dalje zvali, a ja im više nisam mogla pomoći, iako sam željela. I onda sam razmišljala, idem vidjeti kakva je situacija, kamo bih još mogla uputiti ljude koji me zovu, i sjetila se da bih i ja mogla pokrenuti vlastiti program posvojenja. Imam znanje, znam jezik, navikla sam putovati po svijetu, imam vlastito iskustvo, znači znam kako procesi funkcioniraju – nastavlja Adriana, koja se tada bacila u potragu za državom gdje će raditi i došla do Demokratske Republike Kongo, koja je puna siročadi.
– Sljedeći korak bio je pronaći odvjetnički ured, nekoga tko će mi pravno sve to voditi, i došla sam do jednog gdje je vlasnik školovan čovjek, s prijašnjim iskustvom s međunarodnim posvojenjima te, što mi je bilo najvažnije u toj priči, sve su njegove diplome na ljudskim pravima. Cijeli siječanj bila sam u Kongu na razgovorima, s njihovim ministrom, odvjetnikom, na sudovima, svi su me podržali. Sa svima sam morala obaviti razgovore da ih uvjerim kako imam najbolje namjere, da ne želim nikakve ekscese i da samo želim pomoći – tvrdi Adriana, koja osim suradnje sa sirotištima surađuje i s bolnicama koje obavljaju sve potrebne preglede djece. Registracija poduzeća tekla je u Hrvatskoj, tvrtka se zove Moja obitelj d.o.o. i registrirana je za konzalting i posredništvo jer radi upravo to – savjetuje ljudima kako da posvoje i posreduje između klijenata, dakle između potencijalnih roditelja i sirotišta, i, naravno, svih ostalih institucija koje su uključene u cijeli proces u Kongu. Za sada ima ugovor isključivo s Kongom, a u budućnosti planira uvrstiti možda još jednu zemlju.
I samohrani roditelji
Budući posvojitelji u DR Kongu mogu biti u braku ili samohrani roditelji. Ako su u braku, potrebno je minimalno pet godina braka. Minimalna je dob posvojitelja 25 godina, a ne postoji gornja dobna granica. Od budućih roditelja očekuje se da su zaposleni s ugovorom na neodređeno vrijeme i da nisu kažnjavani. Nitko od posvojitelja ne može imati više od dvoje djece u trenutku ulaska u program, a može se posvojiti najviše troje djece.
Kada netko odluči posvojiti dijete iz Konga, prvo se treba javiti Mojoj obitelji te Centru za socijalnu skrb i obaviti razgovor kao da žele posvojiti dijete u Hrvatskoj. Nakon toga trebaju prikupiti određenu dokumentaciju koja se prevodi na francuski i ide u punu legalizaciju – odnosno trebaju je ovjeriti ministarstva pravosuđa i vanjskih poslova te veleposlanstvo Konga. Taj dio obavlja Adriana Sučić Roginić, odnosno njezina tvrtka Moja obitelj. Zatim dokumenti putuju u Kongo, gdje se kandidati upisuju u registar stranih posvojitelja, nakon čega se može početi tražiti dijete.
– Nastojat ću uvijek ljudima izaći maksimalno ususret u odabiru djece, ali, naravno, to ipak nije kupnja auta pa treba biti malo osjetljiviji. Kad nađemo dijete, vodimo ga u bolnicu na pregled, da isključimo mogućnost nekih bolesti. Ako dokažemo da je dijete zdravo, onda tražimo dokumente za to dijete, dokaz da je siroče ili, ako ima roditelje koji su ga se odrekli, onda oni daju pisano dopuštenje za posvajanje, tj. moraju se odreći roditeljskih prava, isto kao i u Hrvatskoj. Nakon toga idemo na sud, koji to odobrava u tri koraka, to vodi naš odvjetnički ured, a kad se odobrenje dobije, imamo mjesec dana žalbenog roka u slučaju da se netko želi žaliti. Kad sve to pozitivno završi, idemo u izradu novog rodnog lista, putovnice i vize te krećemo za Zagreb. Kada dokumenti stignu u Kongo, cijela procedura posvajanja i potrage za djetetom može trajati šest do devet mjeseci – objašnjava Adriana proceduru te dodaje da je, kada dođe u Hrvatsku, dijete i dalje državljanin Konga. Zbog toga se prvo mora ići na priznanje strane sudske odluke na Općinskom sudu prema mjestu prebivališta roditelja, a kad se odluka prizna, ide se na matični ured i tada dijete dobiva državljanstvo. Za tu su proceduru Adriani trebala tri tjedna, ali, naravno, to je s obzirom na hrvatsku birokraciju nemoguće točno predvidjeti.
Svjetski certifikat
Roditelji uopće ne trebaju putovati u Kongo, osobito zato što je dolje rat i jako je teško dobiti vizu, no ako žele putovati s Adrianom Sučić Roginić, nitko im to neće braniti. Tvrtka Moja obitelj ima međunarodni certifikat Join Council of International Children's Services, a sada je u procesu dobivanja Haaške akreditacije koju izdaju Amerikanci, a izrađuje se prema Haaškoj konvenciji o pravima djeteta.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
