Stiže mi SMS poruka od klijentice iz Londona.
Od Mostarke koja već dugo boravi u Velikoj Britaniji, u središtu Carstva.
Nakon što smo završili pravni posao, zbližili se, onako ljudski, uspostavili smo most, a onda i suradnju na način da mi je postala prevoditeljica. Živi ugodan moderan ‘high spiritual life’. Rađala je djecu u londonskoj bolnici, o tome mi je smireno rekla: “Nema razlike, sjećam se dok sam živjela u Mostaru, bolničke sobe su gotovo iste.” Sada tu tamo rođenu djecu odgaja u duhu engleskog klasičnog, pomalo puritanskog stila, ali i tradicionalnog načina, ogrnutog u plašt modernizma. Usmjeravanje na stazu života kroz slobodan izbor profesije. To su neki novi klinci, ovdašnjih krvnih zrnaca, ala naš Orešković, ali im je materinski jezik engleski. Zato se i mojoj pošiljateljici način izražavanja miješa s engleskom varijantom iskazivanja misli i pokazivanja duhovitosti.
U citiranoj, vrlo opširnoj SMS molbi i sugestiji, nakon što je prevela i pripremila jedan moj tekst za objavljivanje u Engleskoj, vrlo je mostarski izražajna:
“Sretno s tekstom. Očekujem skoro objavljivanje... A vezano zu onog pjesnika o kojem smo razgovarali prije petnaestak dana..., on je jedan psihopat, egomanijak, manipulator..., a ono što mi još ti reče, ne mogu svariti... okreće mi se želudac, a šuška se o tome sve više. Ti si elokventan, poznaješ pravo i sve ovo što se sada radi, sva ta burleskna afera nije pitanje patriotizma, već pitanje taštine, osobne mentalne higijene, čiste demagogije i da se izrazim vulgarnije il’ što bi rekli ‘moji Englezi’, ovo ti je kod nas poznatije kao preseravanje. Integritet nema cijene, a koliko se sjećam, isti reče ‘neka me spale, neću tamo grob’, pa ipak konstantno se bavi Mostarom...”
Ljubazno odgovorim da se sjećam razgovora, ali da nisam u tijeku vezano uz “aferu”, a pretpostavljam da su to prepirke na društvenim mrežama, kojim se ne koristim.
Kako je bila uporna, morao sam se informirati. (Bolje bi bilo da nisam, svi mi možemo živjeti i bez tih prepucavanja, ali kako sam dužan ublažiti njezinu ljutnju, eto nastade ovaj tekst, kojem ne nazirem kraj na početku pisanja.)
Grozne su te uvrede na Facebooku, portalima, mrežama, kako li se već zove ta vrsta komunikacije. Iskoristim svog sina da mi to napisano na papiru predoči, da utvrdim u čemu je stvar? Nepismen sam za čitanje na ekranu.
To što je moja prijateljica iz Londona nazvala aferom, u koju me ubacuje, jest i nije tema za opširno komentiranje. Uvučen bez svoje volje, ipak nisam mogao biti ravnodušan zbog aktera, intrige i svojih pravnih, ponekad literarnih opservacija, a i životne spoznaje.
Pojavio se sukob između dvije osobe, možda čak bude i sudskog spora, zasad su u fazi prepucavanja o otvorenim pismima.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovom tekstu, osim SMS poruka i moje prijateljice, jest namjerno slučajna - ne koristim društvene mreže i nisam sudionik polemike.
Dakle, predratni, bivši pjesnik, partizanske provenijencije piše otvoreno pismo iz Engleske u kojem optužuje za krađu žensku osobu koja živi u Mostaru,
i navodno neovlašteno koristi njegovo autorsko djelo.
Ima tu nekih jezikoslovnih figura i bravura, koje se moraju kao “tuđe” staviti pod navodnike... Recimo: “Poratna pljačka neupamćena još od avarskih vremena”, “od koga se krade, ima se što krasti”, pa ona već legendarna – “tko je jamio, jamio je!”
Čak se u nadmudrivanju citira i Sigmund Freud:
“Prvi znak gluposti je odsutnost stida.”
Zanimljiva misao, mogla bi biti češće, a i bolje uporabljena.
Zapamtit ćemo je! Pristrani komentar joj oduzima pravilnost korištenja u danom trenutku. Ovako, dobro izvučena iz konteksta, stavljena u optjecaj rezoniranja onog izmišljenog pjesnika, nije baš prikladna, uz onu stvarnu osobu, na koju bi se trebala odnositi.
Da sam njegov pravni zastupnik ili da mu se u zaštiti one napadnute ženske osobe moram obratiti, citirao bih Delimira Rešickog, u cilju obezvređivanja Freuda: “Živimo u vremenu potpunog zaglupljivanja.” Možda bih mu čak i potvrdio Freudovu misao ovim pjesničkim supstratom mudrosti. Nisam siguran, tko će ga više znati, tko je glup, a tko nije: Morao bih razmisliti, kad bi zaista bio profesionalni akter neželjene afere.
Prepucavanje je vrlo inteligentno, odmjereno, osobito sa strane napadnute, kojoj se prijeti: “Zahtijevam...” da prestanete..., dakako, misli se :
s krađom autorskog prava, “kako ne bismo morali tražiti sudsku arbitražu i pokretanje pravnog postupka”.
Nakon što sam upoznat s materijalom, a kako moja londonska suradnica od mene, dakako, traži da zaštitim “žensku stranu”, ja joj kratkim SMS-om, u duhu liskaluka, odgovorih: “Volio bih znati koji će Sud biti mjesno nadležan - vaš londonski ili moj mostarski ?”
Mislila je da se zezam, pa me onako ljuta počastila jednim opširnim SMS-om, koji je uglavnom njezino istinsko pristajanje na stranu napadnute, argumentima koje je ova već objavila na svom portalu:
“Zar nije ispravno ono kako ona tumači stvar? I to baš u tvojoj pravnoj sferi:
Autor može zabraniti izvođenje svojih djela, mada nijedan pjesnik i nigdje to nije uradio. Njegov zahtjev za zabranu je izraz gorčine i opravdanja. A ako ćemo pravo, nije baš ni morao napustiti Mostar. Napustio, pa što sad? Koliko nas je otišlo? Nije vam dužan pravdati se ni zato što je otišao, niti zato što se nije vratio. Zar ja nisam otišla, pa se ne vraćam i sretna sam zbog toga - tko mi može zamjeriti? Zar ti nisi otišao, pa si sretan što si se vratio - tko ti može zamjeriti?”
Nakon ovog iznenadnog udarca “bodežom u moje poetsko srce”, a kako je moja londonska prijateljica uradila prijevod mog teksta o Brodskom, upališe mi se lampice na drugi način. Može li se Brodski, izgnan iz svoje domovine usporediti s mostarskim pjesnikom, koji bi tužio jednu divnu damu, vjernu svom rodnom gradu? Kako bi joj dokazao kako još ima nekih, koji koriste njegovu parolu: “I poslije Tita-Tito”, pozivajući se na svoje predratno umijeće. Nastupila su vremena kada većina mora prihvatiti kako je poslije Tita došao netko drugi ili nešto drugo.
Može li se Brodskom, koji oprašta veliku nepravdu voljenoj domovini, nešto zamjeriti zbog toga ? Bio pjesnik u Rusiji, ostao to u SAD-u.
A što bi našem nezadovoljniku, koji bi se svetio dami koja produžava njegovu aktivnost? Svima nama koji danas ovdje živimo, bez Tita, pa nam njegovo pjesničko umijeće ne vrijedi i dalje?
Sjetih se, što mi je taj neimenovani - ne pjesnik - nego pesimist, hvalisavac, i još nešto, što ne smijem izreći (previše se šuška) kazivao 1992. kad smo imali njegov “Slučaj X”. Lomio me snagom svog uma: “Zatrpat će vas ta tvoja Europa kao smeće, napravit će ovdje gnojište.”
Odgovorih mojoj dobroj prijateljici da bi bilo bolje prekinuti daljnju komunikaciju, jer me uvukla u verbalni obračun, kakav nisam htio, a bojim se odati odvjetničku tajnu koja bi joj pomogla. Nisam sasvim načisto moram li ono što sam čuo od nekog u onom sustavu, znači u razdoblju prije 1992., i danas čuvati kao ispovjedni zavjet, bez mogućnosti prenošenja na daljinu. U toj dvojbi sjetih se jednog razgovora, u polupijanom stanju, negdje na sredini rata, kad sam prijatelju koji danas živi u Chicagu otkrio baš te tajne okolnosti i sklonosti. Ispričao mu u povjerenju, to što znam, a nekad bi bilo bolje ne znati takve stvari. Nije mi vjerovao, mislio je drukčije o tom čovjeku. Gotovo zaprepašten, nakon objašnjenja otkud znam, uputio mi je sočnu uvredu: “E, jesi smrad.” Kako ću se drukčije opravdati, nego onim što može biti razuman dijalog dvojice istomišljenika u takvom stanju: “Nisam smrad, ja sam samo odvjetnik.”
Moja poruka da me ne uvlači u sukob bila je strogo profesionalna: “Ispadam iz zadane komunikacije, jer se sukob grešnog pjesnika i kradljivice, koja to nije, sigurno neće završiti u sudnici. Može me zanimati samo, ako me netko od njih dvoje angažira, da mu štitim interese u sudskom sporu.”
Ipak mi nije bila namjera završiti tekst svojom suzdržanošću i bez poante. Zato sam čak pripremio neke prerađene stihove “Grešne pjesme”. Morao sam odustati od te varijante, nakon što mi se dobra prijateljica iz Londona obratila završnim “sonetom”, koji rekapitulira svu istinu o stanju ovog nepodijeljenog grada; o onima koji su otišli i onima koji su ostali, o onima koji se žele vratiti i o onima koji to neće “ni mrtvi”.
Kradem od prijateljice onaj završetak, koji nisam znao na početku ovog teksta: “Autorsko pravo na grad Mostar, kakav je takav je, - i moj je - iako živim ovdje u Londonu i vjerojatno se neću vratiti; imate – zapamti dobro – imate pravo na grad, samo vi koji živite i radite u njemu. Nisi li baš ti napisao ono što mi ne da mira i tjera me da se svaki dan preispitujem: ‘Mi, Mostarci smo našli mehanizam zaštite i opstanka?’”
Oprosti za ovu krađu, draga S. Časne su joj pobude: da se zna kakvi smo. Uradio sam to zbog kontinuiteta i “našeg” happy enda tužne mostarske priče.
I što je najvažnije - zbog sretne budućnosti naše djece.
