Položaj radnika u BiH nikada nije bio teži, jednoglasni su u ocjeni radnici, građani i sindikalci. Plaće su im nedovoljne i za puko preživljavanje, nemaju ni osnovnih prava. Istina, postoje na papiru, a iživljavanja i maltretiranja od poslodavca dio su svakodnevice velikog broja bh. radnika, piše Večernji list BiH.
Manje od minimalca
Istraživanje provedeno uz podršku Fondacije “Friedrich Ebert” u BiH potvrdilo je ono o čemu se, kao o javnoj tajni, govori već godinama. Tekstilci i obućari trpe svašta samo kako bi sačuvali kakav-takav posao. Kako se navodi u istraživanju do kojeg je došao portal srpskainfo.com, koje će Fondacija uskoro objaviti, plaće u ovoj struci mizerne su i mogu pokriti jedva trećinu onoga što je radnicima nužno za osnovne životne potrebe. Radnici rade najčešće za minimalac, koji u RS-u iznosi 520, a u FBiH 406 KM, ili tek nešto veće plaće, koje rijetko prelaze 600 KM mjesečno. Neprijavljeni radnici, a i takvih ima, rade za plaću manju od minimalca i bez ikakve zaštite.
Prekovremeni rad nije plaćen, a tko odbije na poslu ostati onoliko prekovremeno koliko poslodavac želi ili vikendom, zajamčen mu je otkaz, a tim i ostanak bez ionako mizerne plaće. Većina je nezadovoljna i trpi gotovo sve zato što nema boljeg, drugi kažu kako su i tim što imaju zadovoljni. Daleko je to od dobrog, ali oni ne znaju za bolje, nemaju prohtjeva, želja... Istraživanje Fondacije o položaju radnika u tvornicama odjeće i obuće u BiH dio je međunarodne kampanje “Čista odjeća” koju su humanitarne organizacije i sindikati pokrenuli prije više od dva desetljeća.
Cilj je upozoriti potrošače da odjeću koju kupuju nerijetko proizvode žene, pa čak i djeca iz siromašnih zemalja, koja su čak dovedena u ropski položaj. U bh. tvornicama proizvode se odjeća i obuća ili dijelovi za nju za 30-ak svjetski poznatih brendova.
Bez prava na odmor
Radnice u tim tvornicama mogu samo sanjati o tome kako bi sebi priuštile neki takav komad odjeće ili obuće. Cijena tih proizvoda veća je od njihove mjesečne zarade. Istraživanjem koje su u prvoj polovini prošle godine provele Bojana Trninić i Jelena Vukelić iz Helsinškog parlamenta građana Banje Luke, obuhvaćeni su radnici i radnice triju tvornica: dviju u RS-u i jedne u FBiH. U jednoj od tih triju tvornica za redoviti posao radnici zarade manje od zakonskog minimuma, neki i s prekovremenim radom primaju plaću manju od minimalca. Većina intervjuiranih radnika navela je da ima ugovor o radu na neodređeno, s prosječnom neto plaćom od 375 KM za redoviti rad, što je daleko ispod minimalca. I zakonom zajamčeno pravo na godišnji odmor je, navodi se, samo mrtvo slovo na papiru. Godišnji odmor u ovoj grani često je kolektivni, tako da radnici na odmor idu kad im poslodavac odredi. Samo je jedan od radnika rekao da je iskoristio svoj puni godišnji odmor. Svi ostali navode da su koristili od 7 do 10 dana godišnjeg, iako je zakonski minimum 20 dana. Odlazak na godišnji odmor trebao bi značiti i odlazak na more, no za većinu bh. radnika to je nedostižno.
Za Mirjanu (33), koja ima dvoje djece, čak i vikend na moru nedostižan je luksuz.
– Moja djeca imaju 5 i 7 godina i nikada nisu bila na moru. To im je neostvarena želja, sanjaju o tome. Iako smo i suprug i ja zaposleni, nemamo dovoljno novca čak ni kako bismo ih odveli na vikend na more – kaže Mirjana. Dodaje kako bi bila sretna kada bi njezina djeca mogla ići u vrtić, ali je i vrtić za njih preskup. Naime, djecu čuva baka.•
