Cim sa svojih prisojnih strana u svom blagorodnom naručju nosi predivni perivoj što sa sjevera grli udolinu grada Mostara. Obara se tamo zapadu u živopisno vrelo Radobolje, a svojim istočnim stranama k Neretvi. Lijep u svako doba godine, plodan i rodan. Na njemu su Božo Lasta i njegova supruga Janja r. Miljko u skromnom obiteljskom domu vili svoje obiteljsko gnijezdo. Rađali su svoju djecu, krštavali ih i odgajali. Podarili su dragom Bogu i svom narodu Antoniju, Marijana, Ivanku, Ivana, Miljenka - fra Ljudevita, Zdravka, Vjekoslava, Zlatka, Mirjanu i rajnoga Nikolu. Znali su ovi vjerni roditelji da su djeca najveće bogatstvo i u tom se bogatili onoliko koliko ih je dragi Bog blagoslovio. Svojoj su djeci pružali u svojim mogućnostima odgoj, kako onaj obrazovni, još i više onaj duhovni. Vjeru u Boga i životnu postojanost. Njihov sin Miljenko rođen je 25. kolovoza 1947. U matici krštenih župe sv. Petra i Pavla u Mostaru sv. XI. 1946. – 1952., upisan je krsnim imenom Miljenko.
Život uz narod
Njegovi su roditelji Božo i Janja svome Miljenku za kuma uzeli Cvitana Zeleniku. Krstio ga je ondašnji duhovni pomoćnik fra Filip Sivrić. Miljenko je krizman 20. svibnja 1956. Pučku školu završava u Mostaru od 1954. do 1962. Nakon toga upisuje Srednju medicinsku i završava je od 1962. do 1966. godine. Pješice je s vrha Cima do dna Mostara, gdje se nalazila medicinska škola, išao svaki dan i primjerno učio. No, u tom je mladom čovjeku već od najranijeg djetinjstva progovarao onaj duhovni zov. Negdje se u dječakovu dušu uvukao milozvučni glas orgulja i zbora sv. Cecilije iz franjevačke crkve, a još više glas fratarskih propovijedi na njegovu groblju Gorica, kao i na sv. Anti i Smrčenjacima. I kad su svi očekivali da bi počeo raditi u bolnici, Miljenko je obznanio svojim roditeljima, braći i sestrama da bi on pošao u fratre. Franjevački habit oblači 14. srpnja 1967. godine na Humcu pred fra Bonicijem Rupčićem i uzima redovničko ime fra Ljudevit. Novicijat završava 1968. godine. Potom započinje studij teologije u Sarajevu (1968. – 1970.), nastavlja u Trentu u Italiji (1973. – 1974.) i završava i diplomira u Rimu na Antonianumu. Jednostavne zavjete polaže 14. srpnja 1968. na Humcu pred provincijalom fra Rufinom Šilićem, a vječne u Trentu 29. studenoga 1972. pred fra Modestom Pellegriniom. A. M. Gottardi, biskup u Trentu, mu 19. veljače 1972. podjeljuje subđakonat i 13. svibnja 1973. đakonat, a 2. prosinca 1973. u Rimu biskupi Giardi svećenički red. Mladu sv. misu slavi u svom Mostaru 30. prosinca 1973. godine. Fra Ljudevit je pun zanosa započeo svoj pastoralni i svećenički rad na njivi Gospodnjoj svoje kršne Hercegovine. Na Humcu je duhovni pomoćnik od 1974. do 1980. godine. Župnik je u Ružićima od 1980. do 1984. godine. Potom je duhovni pomoćnik u Seonici od kolovoza 1984. do svibnja 1985. godine, a poslije toga samostanski vikar u Slanom od svibnja 1985. do rujna 1985. kad dolazi za duhovnog pomoćnika u samostan na Širokom Brijegu gdje ostaje do 1988. Te godine odlazi u svoj samostan u Mostaru za vikara i duhovnog pomoćnika te ostaje do 1998. godine. Na Kočerinu je duhovni pomoćnik i upravitelj kuće od 1. rujna 1998. do 2000. godine. Tad odlazi u Šuicu za župnika do kolovoza 2010. godine. Od 1. rujna 2010. godine je gvardijan i župnik u samostanu u Slanom. Uz to je od 5. travnja 2010. župni upravitelj u Majkovima i od 23. 5. do 22. 8. 2012. župni upravitelj u Banićima i Liscu. Na treću nedjelju došašća, 13. prosinca 2015., u SKB u Mostar, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo fra Ljudevit Lasta u 69. godini života, 49. godini redovništva i 43. godini svećeništva. Bože, koliko li se samo života i predanosti, elana i neumornosti krije u ovim fra Ljudevitovim životnim, redovničkim i svećeničkim godinama. Kažu da je svaki fratar jedan neponovljivi i originalni život, i da je svaki nečim obilježio svoj redovnički i svećenički život i djelovanje. Fra Ljudevit je to uistinu bio. Lasta koja je sama činila proljeće, koji je sam bio cijelo jato, nešto što se samo jednom dogodilo, neponovljivo.
Pokopajte me u habitu
Na pokopu njegovih roditelja u tužno proljeće 1992. s Orlovca su gledali rezervisti i sablasno se dolinom što puca ispod groblja Gorica razlijegali zvuci rafala koji su nagoviještali strahote koje su već počele. A fra Ljudevit je sa svojom braćom i sestrama smiren i dostojanstven primao sućut. Umrli su mu u tjedan dana. On ih je položio u svoju široku dušu i njihao u svojoj boli koju je držao samo za sebe. S gvardijanom fra Ivanom Ševom i fratrima koji su ostali u Franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru nasušnom je utjehom hrabrim i divnim ljudima koji su ostali obraniti golu opstojnost. Čuvali su samostan i crkvu kao svoju dušu. Suze je na njegovu licu obasjao oganj granatiranog i zapaljenog Sv. Petra i Pavla. Bazilika je to fra Ljudevitova krštenja, prve ispovijedi, pričesti, krizme, mlade mise. To je vila vjere i njegova djetinjstva. Dodao je taj oganj boli pokojnim roditeljima. Srcu je pristigao poginuli brat Ivan od granata na kućnom pragu. Eto, za malo i najveće boli. U odaje boli fra Ljudevitova srca, eto, čistog anđela s prvopričesničkom svijećom, nećakinje, Zlatkove i Olgičine Martine. A fra Ljudevit je, fra Lasta, kako su ga svi od milja zvali, išao i tješio boli onih koji su također trpjeli. Desetke je ljudi znao u jednom danu pokopati. Utrkivao se sa smrću po svom Cimu, Ilićima, Orlacu, po svom cijelom gradu Mostaru. I uvijek s osmijehom na licu. Utkan je u lipanjske zore zlatnom niti, ostao vječnom utjehom tolikoj djeci, majkama, ženama kojima je bio onom zadnjom i čestitom utjehom. Njegovo srce i plemenitu dušu nije mogla izmjeriti ni jedna bol, ni jedna nevolja. Bio je svom gradu i ostao zlatnim stupom i svoje ime upisao u svaku njegovu ulicu i trg. I kad je teška bolest pokucala na vrata života, nije ga ničim impresionirala. Gvardijan je fra Ljudevit do posljednjeg atoma svojih životnih snaga ostao u svom samostanu i samostanskom vrtu. Sve je oko njega cvjetalo i rađalo. S Novacima je i njihovim Meštrom obrao do posljednje masline i planirao sve druge poslove. Liječnici su se po nalazima pitali odakle ovom čovjeku snaga. I onda, kad više nije bilo dalje, dolazi u svoju bolnicu. Ravnatelj bolnice i predsjedatelj države žele svom fratru, našem fra Ljudevitu, dati sve što se može jer je i on uvijek davao sve što je mogao. Iznemogao na svom krevetu pokušao je silnim posjetiteljima podariti osmijeh. Svom je ratnom gvardijanu fra Ivanu po dolasku u bolnicu dao svoj habit i tiho rekao: "U njemu me pokopajte".
S njim su uz postelju ostali njegov Zlatko i braća i sestre, stalno bili njegovi fratri.
Danonoćno ravnatelj i liječnici. Postelji su dolazili biskup, predsjednik. Lasta je zahvalnim i nemoćnim pogledom sve razumio. I onda je na sv. misi u osam sati na treću nedjelju došašća došao glas iz bolnice:
- Umro je fra Lasta.
Puk je u Franjevačkoj zanijemio. Zanijemio je cijeli grad. A njegov je Cim, po tko zna koji put, preko svojih ramena prebacio crni ogrtač i pošao na pokop. Zastao sam u misli i oćutio suzu kako se oku otima i muti pogled. Ova nedjelja u kojoj je baš u misno doba umro naš fra Ljudevit je i nedjelja radosti. Radosnica. Uzela je dušu ovoga divnoga fratra i čovjeka u svoje naručje sva sretna da ga je bilo. Da je ponikao na onom cimskom perivoju ponad temelja ranokršćanske bazilike.
I krenuo je fra Ljudevit ovjenčan životom svom Boži i Janji, svome Ivanu i Martini, svom bratu Vjekoslavu i rajnom Nikoli. I tisućama onih s kojima je dijelio život.
Koji su slušali njegove zanosne propovijedi, kojima je dijelio sakramente, vodio pokope, s kojima je ostao ondje gdje je najteže bilo ostati. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
