Do pojave pandemije Covida, smrt je za većinu ljudi u industrijaliziranom i razvijenom svijetu predstavljala udaljenu i rijetko prisutnu temu u svakodnevnom životu. Ovaj odmak od smrti – kao i uvjerenje da se dug, zdrav i sretan život podrazumijeva – prilično je neuobičajen u povijesti čovječanstva. Ispada da je upravo naš povijesni trenutak omogućio taj luksuz gledanja na smrt kao na nešto ‘drugo’ i gotovo apstraktno, piše The Guardian.
Još u 19. stoljeću, smrt i proces umiranja bili su dio svakodnevice. Prosječan životni vijek 1860. bio je svega 40 godina, a čak 50% djece nije doživjelo odraslu dob. Smrt je bila prisutna na svakom koraku: bilo da je riječ o klaonici u dvorištu, smrtonosnim bolestima, operacijama bez moderne anestezije, ili čestim smrtnim ishodima pri porođaju.
U 19. stoljeću, za ‘dobru smrt’ smatralo se umiranje kod kuće, u krevetu, okružen obitelji i prijateljima. Nije bilo staračkih domova ni hospicija, pa su obitelji bile te koje su njegovale i ispraćivale voljene u njihove posljednje trenutke. Nakon smrti, članovi obitelji bi očistili i pripremili tijelo, a zatim ga položili u lijes u salonu gdje su okupljeni mogli doći izraziti poštovanje. Cvijeće je krasilo prizor, ublažavalo miris i stvaralo osjećaj svetosti. Razdoblje žalovanja bilo je jasno označeno odjećom, nakitom, pa čak i ukrasima na domu, dok su se pridržavali smjernica za izražavanje tuge prema društvenim normama.
S krajem 19. stoljeća dolazi do postupne promjene. Uz produljenje života i poboljšanje zdravstvene zaštite, sve više ljudi umire u bolnicama. Pogrebne usluge i balzamiranje postaju standard, a proces žalovanja premješta se iz javne sfere. Smrt više nije čin zajednice, već postaje privatna stvar, a pretjerano dug period žalovanja počinje se smatrati čak i neprimjerenim.
Paralelno s udaljavanjem od smrti, pojavljuje se novo viđenje života i smrti – sekularno, racionalno, znanstveno. Tradicionalna objašnjenja smrti kroz religiju i mitologiju zamijenjena su znanstvenim pristupom koji promatra smrt kao medicinski neuspjeh, a ne smislen prijelaz. U takvom pogledu, svijest prestaje s prestankom tjelesnih funkcija, a duša – ako postoji – postaje nepotrebna za razumijevanje smrti.
S obzirom na to, mnoga velika pitanja ostaju otvorena: od samog značenja života do pitanja što nas čeka nakon smrti. Naši preci su svijet doživljavali kao mjesto u kojem su prirodne sile, bogovi i duhovi isprepleteni sa svakodnevnim životom i smrću. Smisao su nalazili u mitovima i religijskim obredima, što je značilo da im smrt nije bila konačan kraj, već prijelaz.
U današnje vrijeme, naš dominantni pristup životu i smrti može se promatrati kao vrsta ‘modernog mita’ – znanstvenog materijalizma, prema kojem je ljudska svijest rezultat rada mozga, a smrt označava apsolutni kraj. Znanost ovdje, iako pruža mnoštvo odgovora, ne nudi duboki smisao umiranja, a osjećaj konačnosti i egzistencijalne praznine ostaje prisutan.
Ako nemate vlastito uvjerenje koje vam pomaže u prihvaćanju smrti, kao što su mnogi naši preci imali, moglo bi biti korisno razviti vlastitu perspektivu o ovom temeljnom dijelu ljudskog iskustva. U knjizi Memento Mori Joanne Ebenstein prikazan je dvanaestotjedni program za istraživanje vlastitih misli o smrti i stvaranje osobnog mita, prilagođenog modernom životu, ali s namjerom da pruža osjećaj smirenosti i prihvaćanja.
Razmišljanja o smrti, posebice u svjetlu današnjeg racionalnog i sekularnog svijeta, mogu nam pomoći ne samo da pronađemo mir, već i da promišljamo o tome kako su nas kultura, obitelj i društvo oblikovali u našem poimanju životnog kraja. Ako imate strah od smrti, Joanna savjetuje da si postavite ovih osam pitanja:
- Sjećanja na smrt: Koje je vaše najranije iskustvo smrti? Koliko ste imali godina? Kako ste se osjećali? Je li to bio kućni ljubimac? Osoba? Kako se o tome pričalo u vašoj obitelji? Kako je izgledalo vaše tugovanje? Što je s vašom obitelji?
- Smrt u tvojoj obitelji: Je li se u vašoj obitelji pričalo o smrti? Jeste li bili pozvani na sahrane? Što su vam rekli kada je kućni ljubimac ili voljena osoba umrla? Što ste mislili o onome što vam je rečeno?
- Asocijacije na smrt: Koje su vaše asocijacije na ideju smrti? Bez razmišljanja zapišite svaku riječ koja vam padne na pamet. Mogu uključivati: strah, propadanje, kraj, tuga, žalost, ponovno rođenje, leš, horor filmovi, oslobađanje, predaja... podijelite ove riječi u dva stupca, jedan za pozitivne asocijacije, jedan za negativne asocijacije. Postoji li neravnoteža između to dvoje?
- Dobra smrt: U 19. stoljeću dobrom se smrću smatrala ona kod kuće, u krugu obitelji. Koja je vaša ideja dobre smrti? Nadate li se da ćete bezbolno umrijeti u snu? Biste li voljeli umrijeti na posebnom mjestu? Sami ili s nekim (ili mnogima) koga volite? Napiši detaljno kako bi za tebe izgledala idealna smrt.
- Misaoni eksperiment: Smrt nije kraj. Smrt tijela koja također znači kraj našeg postojanja je, povijesno govoreći, vrlo nova stvar i protivna je vjerovanjima ljudi tijekom gotovo cijele ljudske povijesti u svim dijelovima svijeta. Jedan zabavan misaoni eksperiment u kojem možete uživati: Kolike su šanse da je cijela ljudska povijest pogrešna, a da je naš određeni povijesni trenutak točan? Nadalje, kakvi su bili plodovi proteklih 150 godina u kojima smo živjeli s tim uvjerenjima? Je li zbog njih društvo bolje i ljubaznije? Da je tako jednostavno kao odabir, u što biste vjerovali? Zapiši svoje misli.
- Mitovi i smrt: Jeste li odgajani s mitskim ili religioznim shvaćanjem smrti? Što su vam te priče rekle o vašem životu, odnosu prema prirodnom svijetu i kazni? Što su vam rekli o smrti i što se događa nakon toga? Kako su oni utjecali na način na koji se odvija vaš život? Što sada mislite o tome?
- Što osjećam prema smrti: Dovršite ove rečenice. Najgora stvar koju mogu zamisliti o smrti je… Najbolja stvar koju mogu zamisliti o smrti je… Ono što me najviše plaši u vezi smrti je… Ono što me najviše plaši kada sam mrtav je…
- Vlastita smrt: Napišite kratku priču o vlastitoj smrti, sa što više detalja. Kako je bilo umirati? Tko je, ako je itko, bio s vama? Kakav je bio osjećaj? Je li postojala neka vrsta postojanja nakon smrti?
