Bosna i Hercegovina nije normalna država. Pitanje je koliko je i država. Da bi to bila, morala bi, barem po pravnim teoretičarima, imati teritorij, narod(e) i suverenu vlast. Narode ima. Hrvate, Bošnjake i Srbe. Ali koji posve različito gledaju na njezinu prošlost, sadašnjost, a napose budućnost. Najviši autoritet u zemlji je strani upravitelj, visoki međunarodni predstavnik, a o njezinu teritoriju svakodnevno se ispaljuju teške zapaljive izjave. Od secesije Republike Srpske, poziva za njihovo ukidanje ili negiranje prava naroda, što zagovara znatan dio bošnjačke politike, kao i stvaranja novoga entiteta, o čemu se stalno sanja u hrvatskoj nacionalnoj javnosti.
Zemlja nedovršenoga mira ponovno je uzavrela nakon što je čelnik Republike Srpske Milorad Dodik po tko zna koji put zaprijetio kako će pokrenuti referendum o odcjepljenju u slučaju da njemački političar na čelu međunarodne uprave Christian Schmidt donese odluku o tome da je državna imovina državna, a ne entitetska, kako to on tvrdi. Logički slijed nalaže da je državna imovina (zemljište, rijeke, šume, rudna bogatstva...) zapravo državna, no Dodik ne misli tako. Djelomično je u pravu jer Daytonskim mirovnim sporazumom, što je novi rodni list ove zemlje, nije precizirano pitanje imovine. A onda se u prijelaznim odredbama Daytona, ali i Ustava zemlje, koji je sastavni dio njega, definira kako je sve što nije eksplicitno dodijeljeno državi zapravo u nadležnosti entiteta. Čak su vlasti RS-a donijele zakon o tome koji je osporio Ustavni sud BiH. Dapače, u pet navrata je presudio kako državna imovina nije entitetska te je solomonski pozvao da se o razrješenju toga prijepora donese državni zakon kojim bi se do kraja uredilo ovo pitanje.
Strane administracije u zemlji, koje su s vremenom postale i četvrti dio problema/rješenja, ističu pak kako je preambulom Daytonskog sporazuma definirano da Republika BiH nastavlja svoj državno-pravni kontinuitet, što, po njima, uključuje i pitanje državne imovine. Kako nisu imali načina riješiti ovo pitanje, visoki predstavnik Paddy Ashdown 2005. godine donio je Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom.
Na taj je način ovo pitanje gurnuto pod tepih, uostalom što je bila "strategija" međunarodne zajednice angažirane u Bosni i Hercegovini posljednjih 28 godina nakon što je okončan rat. Posljednji Dodikov istup treba stoga promatrati isključivo u kontekstu ranijih stajališta srpske strane, a konfrontacija s bošnjačkom stranom, a napose s međunarodnom zajednicom, odlično mu dođe kako bi sudski proces koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH predstavio kao politički obračun. Dodika se, naime, i procesuira zbog toga što odbija priznati Schmidta kao visokog predstavnika te provesti u djelo njegove odluke. Čak i angažiranje pošireg odvjetničkog tima, u kojemu se našao i Anto Nobilo, ima za cilj sudnicu Suda BiH pretvoriti u političku pozornicu.
Nije prvi put da Dodik prijeti odcjepljenjem, što je na izvjestan način postao i obrambeni mehanizam za političke potrebe u svom entitetu jer tako oporbu, koja mu se protivi, predstavlja slugama Zapada i slabi njihov utjecaj. S druge pak strane, on je od čovjeka kojega su na vlast doslovno doveli vodeći ljudi američke diplomacije s kraja 20 stoljeća postao jedan od političara koji su bliski Moskvi.
Uostalom, pomalo čudno zvuči, ali najveće investicije u BiH u 2023. došle su upravo iz Rusije. To je pak crvena krpa američkoj administraciji koja ga smatra najvećim remetiteljem stanja u zemlji čija je perspektiva bez ikakve dvojbe EU i NATO savez, čemu se srpska strana također protivi. Sada su se na jednoj strani našli Dodik, a s druge bošnjački dužnosnici koji su zaprijetili odlučnim odgovorom, čak i oružjem ako pokuša sa secesijom, te međunarodne administracije angažirane u zemlji koje su poručile da takvi njegovi istupi neće ostati nekažnjeni. Hrvatska se strana u BiH za sada drži postrani iako ima jasan stav o državnoj imovini i poštivanju odluka Ustavnoga suda. Zapravo, prava pozadina Dodikova sukoba s drugim akterima ogleda se isključivo u različitim pogledima na budućnost BiH. U toj utakmici svi igraju na kartu iscrpljivanja. Srpska strana na to da će se međunarodna zajednica umoriti od dadiljanja BiH, a bošnjačka pak da će brojnošću kroz unitarizaciju zemlje uspjeti s projektom izgradnje zemlje s celofanom građanske, a u biti većinske nacionalne bošnjačke državice. U čemu nemaju vidljivo protivljenje stranih aktera, ali imaju otpore, ponajprije hrvatske, a onda i srpske strane.
