Europska unija (EU) je počela praktično stvaranje buduće vlastite vojske.
Na nedavnom sastanku Vijeća za vanjske poslove Europske unije dvadeset i tri članice, među kojima i Hrvatska, potpisale su ugovor o Trajnoj strukturiranoj suradnji - PESCO (Permanent Structured Cooperation) na temelju kojeg će se razvijati buduća zajednička vojna sila Europe. Uspostava PESCO-a prvi je konkretan korak provedbe zaključka Europskog vijeća iz prosinca 2016., u kojem se naglašava kako Europljani moraju preuzeti veću odgovornost kako bi ojačali obranu našeg kontinenta u “izazovnom geopolitičkom okruženju”. U osnivačkom dokumentu se također ističe kako Trajno strukturirana suradnja (PESCO) uokviruje “zajedničke obrambene politike EU.” Takvo definiranje je
od iznimne važnosti jer po prvi puta u povijesti Europske unije ideji o “zajedničkoj obrambenoj politici”, to jest zajedničkim vojnim snagama, udahnjuje institucionalna dimenzija u formi PESCO-a. U načelima Trajne strukturirane suradnje navodi se, između ostalog, i ovo: “PESCO je ambiciozan, obvezujući i obuhvatan europski pravni okvir za ulaganje u sigurnost i obranu teritorija Europske unije i njezinih građana. PESCO također osigurava ključni politički okvir za sve države članice kako bi unaprijedili njihovu vojnu imovinu i obrambene sposobnosti preko dobro koordiniranih inicijativa i konkretnih projekata temeljenih na neizostavnim obvezama.” Treba primijetiti kako se spominje riječ “ulaganje” u sigurnost i obranu teritorija Europske unije te zagovara “unaprjeđenje vojne imovine.” To znači kako se u Europskoj uniji mogu očekivati zamasi u širenju vojne industrije, što će ujedno otvarati i mogućnosti novih radnih mjesta u toj ekspanziji suvremene vojne tehnologije.
Posebnu pozornost zaslužuju projekcije o budućem odnosu PASCO-a i NATO-a. U načelima PESCO-a taj je odnos skiciran na sljedeći način: “Poboljšanje obrambene sposobnosti država članica EU-a također će imati koristi od NATO-a. Oni (PESCO) će ojačati europski stup unutar Saveza i odgovoriti na ponovljene zahtjeve za jačim transatlantskim dijeljenjem tereta.” Sportskim rječnikom kazano, ovakvim odrednicama PESCO se stavlja u ulogu “europskog stupa” unutar NATO-a. Tako oblikovana uloga PESCO-a kao “europskog stupa” unutar NATO-a može se iščitati i kao nova orijentacija vojnog jačanja Zapada u zahuktalim globalnim geopolitičkim rivalstvima u kojima je upravo Europa meta istočnjačkih imperijalnih ambicija. Osim kooperacije NATO-a i PESCO-a, čini se kako kreatori PESCO-a zamišljaju i jačanje vlastitih akcija, a uporište za takvu procjenu nalazi se u dijelu PESCO-ovih načela gdje se spominje “daljnja strateška autonomija Europe.” Formulacijom o “strateškoj autonomiji Europe”, čini se, šalje se višeznačna poruka. Ta je poruka namijenjena globalnoj publici i njome se signalizira kako Europa ne pristaje da je se pretvori u poligon ruskih geopolitičkih nestašluka, niti da bude zahvaćena pokušajima uspostave kalifatskog carstva, ali istodobno i da Europa želi ravnopravnost u odnosima sa SAD-om, a ne pokroviteljski gard s one strana Atlantika. Nije li paradoksalno da u vrijeme višegodišnjeg vojnog angažmana Rusije i Sjedinjenih Američkih Država u Siriji izbjeglice iz tog područja idu u Europu, a ne u Rusiju ili Ameriku? Nije li u tom geopolitičkom nadmetanju Washingtona i Moskve Europa postala kolateralna geopolitička žrtva? Zagovaranje “strateške autonomije Europe” na poseban način cilja i na Balkan, a to znači i na BiH u kojoj se sije istočnjačko geopolitičko sjeme igrača nesklonih Europi i Zapadu - kako onih ruskih tako i onih turskih. Pri tome treba primijetiti kako kreatori PESCO-a govore o “strateškoj autonomiji Europe”, dakle cijelog kontinenta, a ne o “strateškoj autonomiji” samo Europske unije. To znači kako se “strateškom autonomijom Europe” dugoročno zahvaća cijeli Balkan jer je dio europskog kontinenta, bez obzira na to što neki njegovi dijelovi još nisu u članstvu Europske unije.
Uspostavom PESCO-a, Europa je konkretnije, nego što je to do sada bio slučaj, počela voditi brigu o svojoj sudbini. Čini se kako se ulazi u razdoblje u kojem Europa izlazi iz geopolitičkih pelena i počinje geopolitički odrastati.
