Nikada kroz povijest nismo imali nikoga boljeg od sebe samih. A upravo smo na velikim povijesnim raskrsnicama imali u sebi samima veće neprijatelje od onih koje je vrijeme i sudbina vodila protiv nas. Često smo uspjeli da se sačuvamo od drugih, ponekad i druge od sebe, ali gotovo nikad nismo uspjeli da sačuvamo sebe od sebe samih.
Riječi su ovo poznatog crnogorskog intelektualca i člana tamošnje akademije znanosti i umjetnosti Dragana Vukčevića. Ove riječi ponajbolje opisuju događaje iz Mostara od prije nekoliko dana kada je ponovno, po tko zna koji put, došlo do teškog vandalizma na Partizanskom groblju u Mostaru.
Inače, samo groblje je monumentalni spomenik i ima veliku važnost. Prije više od 60 godina, jedan od prvih ljudi tadašnje Partije, Džemal Bijedić, obratio se za pomoć vrsnom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću i zatražio ga da projektira ovo groblje. Izgradnja kompleksa započela je u prosincu 1960. godine, a završena je 1965. godine. Punih, dakle, pet godina je trajala izgradnja, unatoč tome što su oni koji su gradili groblje imali sve raspoložive resurse u rukama da ga završe puno prije. Groblje je bilo pravi odraz jugoslavenstva i tadašnje, još uvijek mlade države. Primjerice: Radovi su jedno vrijeme malo štekali jer se čekalo na cement iz Skopja, a dobar dio spomenika je sastavljen od kamena sa - Korčule!
Također, omladinske akcije, svojestvene tadašnjoj državi, dovodile su mlade iz cijele Jugoslavije da grade spomenik mostarskim NOB-ovcima - ljudima različitih vjera i nacija - koji su pomogli oslobađajući grad na Neretvi - Muslimanima, Srbima i Hrvatima - nečijoj djeci, nečijim sinovima i kćerima.
Autentični element prostora
Govoreći o svom dizajnu spomen obilježja, Bogdanović otkriva da korištenjem "univerzalnih simbola elemenata sunca, planeta i mjeseca, spomenik postaje blizak svima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora".
Da ne upadnemo u zamku opisivanja samog groblja, jer bi nam trebalo više tekstova za to, ako ne znate kako izgleda, najbolje je da u internetskim pretraživačima pronađete fotografije i videozapise pa vidite - vratimo se na bit.
Tijekom posljednjeg rata groblje je prvi put ozbiljnije oštećeno, a obnovljeno je početkom novog milenijuma. Ono što je jako važno znati, u kontekstu uništavanja i devastacije istog, jest to da se ono nalazi u zapadnom, odnosno hrvatskom dijelu grada, s lijeve strane ako idete s Rondoa prema SKB-u ili kampusu, a s desne strane ako od SKB-a ili kampusa idete prema Rondou, zavučeno je od ceste, te svojim položajem savršeno odgovara mladim ljubavnicima, neafirmiranim narkomanima, huliganima i skinsima, ali, možda i najvažnije - diverzantima.
Da, nikako ne treba isključiti opciju da je netko odradio diverziju i namjerno uništio groblje partizana koje se nalazi u hrvatskom dijelu grada. Sama suština takve poruke kristalno je jasna: "Hrvati (Mostara) su fašisti i nacisti, njima smeta groblje partizanima, evo vidite kako su ga uništavali i što mu rade".
Pa lider Hrvata u BiH Čović je neki dan bio u Izraelu, obećao je Židovima da će počistiti imena domaćih nacista s mostarskih ulica - poput notornog Mile Budaka, a "što će oni čistiti kad uništavaju spomenik partizana" - zaključak koji je pomalo i samonametljiv iz pozicije promotora političke agende čiji je cilj Hrvate proglasiti fašistima.
Druga opcija je da su ga uništili domaći 'velikohrvati' koji se, osim s hormonima, pubertetom i elementarnom nepismenošću - bore i s "baukom komunizma koji kruži ovim prostorima", a osim antikomunizma, potaknuti su, možda i lošim drogama.
Treća opcija je da se radi o bošnjačkim vandalima koji groblje nisu uništili da bi to svalili na Hrvate, nego im, jednostavno, smeta. Iz istih pobuda kao i ranije spomenutim 'velikohrvatima'.
Koja god opcija bila u igri, Hrvati bi, što kolektivno i kroz kulturu sjećanja, što ponaosob, trebali biti svjesni važnosti ovog spomenika, a napose dijela povijesti koji on predstavlja.
Prevažan dio povijesti
Unatoč svim osobnim i obiteljskim patnjama, unatoč činjenicama da su naši djedovi ginuli uglavnom na Bleiburgu, a ne na Sutjesci, unatoč činjenici da Hrvati Hercegovine (a i Bosne) nisu mahom pripadali NOB-u, ovaj dio povijesti je prevažan i Hrvati ga se ne smiju i ne trebaju odricati. Prema spomeničkoj bašitini, ma koja ona da jest, treba se odnositi s poštovanjem, na istu treba paziti i iz iste, na kraju krajeva, izvlačiti pouku.
Partizani su bili i Hrvati, partizani su se borili na pravoj strani povijesti, počinili su zločine - mnoge - istina, ali kada je riječ o spomenicima poput Partize, tamo se ne veličaju ti zločini i takvi partizani - tamo nije spomenik onima koji su ubijali djevojčice po hudim jamama i rezali im pletenice, tamo nije spomenik onim partizanima što su spalili crkvu na Brigu, tamo nije spomenik, kako to neoustaše vole reći, komunističkim zlotvorima - Partiza je spomenik našim sinovima i kćerima, našim očevima i braći, najhrabrijim među nama, onima koji su se oduprli najvećem zlu u povijesti i pomogli da se svi skupa oslobodimo nacizma i fašizma.
Zato Partizu trebaju čuvati upravo i ponajviše Hrvati. Više je razloga za to: To je ispravno i ljudski i politički; Partiza se nalazi u hrvatskom dijelu Mostara; Partiza je vrijedan povijesni spomenik; odnosom prema Partizi postojemo svjesni i vlastite prošlosti od koje ne treba vječno strepiti i ispričavati se, ali je dobro biti je svjestan. Biti svjestan da nas neki danas ne bi, toliko godina nakon, njome lupali po glavi.
Hrvatski političari i u Mostaru i u cijeloj BiH ponajviše trebaju apelirati na zaštiti Partize, postavljanju videonadzora, možda i noćnog čuvara - pa da se onda vidi - čija majka crnu košulju prede. I na kojoj obali Neretve.
Sve korektno i na kraju opet po starom. Kakve veze imaju obale Neretve sa Partizanskim grobljem, i naročito uzevši u obzir da nikada Neretva nije bila niti će biti linija razdvajanja. Ni u ratu, niti poslije njega. Neupućeni treba malo da obiđu grad i da se sa istim upoznaju.