Ne postoje liberalne ili neliberalne lože slobodnih zidara, nego samo regularne i priznate velike lože koje su ustrojene po protokolu i proceduri koja je znana i prakticirala se u povijesti. Svaka zemlja ima jednu regularnu ložu koju priznaju druge velike lože u svijetu te Velika loža Engleske.
Sve druge lože koje funkcioniraju, a ima ih puno u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, ne baštine tradiciju i regularnost te kao takve nemaju ne moraju imati bilo kakve veze sa slobodnim zidarima – izričit je Dragan Kukavica, bivši veliki majstor Velike lože Hrvatske. Kukavica ističe da u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu, samo priznate i regularne lože imaju pravo predstavljati slobodne zidare u Hrvatskoj i svijetu.
Gabrić i Jelenić nisu braća
– Premda prave regularne lože u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, nemaju ništa s paramasonskim ložama iako ih poštuju, treba znati da ne pripadaju formalno i sadržajno istom korpusu – objašnjava Kukavica statusno pitanje i brojne nedoumice koje je ovih dana u javnosti izazvala afera Gabrić – Jelenčić i spominjanje slobodnih zidara u kontekstu gotovo špijunsko-zavjereničke igre koja je uključila visoku politiku, licemjerne odnose, medije, prijave, DORH, prisluškivanje...
U središtu svih tih uzburkanih i zbrkanih intriga i podmetanja kao vezivno tkivo pojavljuje se masonstvo. I ponovno je organizacija koja stoljećima „škaklja“ maštu ne samo zainteresiranih istraživača nego i ukupne javnosti stavljena u poziciju s kojom se vežu magnetični pojmovi oko kojih se pletu teorije zavjere: tajnost, udruživanje, interesi, planovi, poslovi, novac, moć, nevidljiva ruka koja gospodari događajima...
I premda je velik dio javnosti već odavno presudio masonstvu prihvaćanjem predrasuda kao opće poznatih stvari, čemu su, ruku na srce, u dobroj mjeri znali pridonositi i sami masoni, bolji poznavatelji prilika ne samo u vezi s hrvatskim slobodnim zidarstvom nego i trendova koji masone obilježavaju u svijetu, upozoravaju da u cijeloj priči ima previše nijansi da bi se sve moglo svesti pod zajednički nazivnik.
– Ponajprije treba reći kako loža koja se ovih dana našla u središtu pozornosti pripada neregularnim ložama jer korpus Velikog orjenta nije priznat od Velike loža Engleske, za razliku od regularne Velike lože Hrvatske koja to priznanje ima već godinama. Samim time neregularnu ložu nije priznala ni Velika loža , a prema izjavama u medijima pominjana loža nemo još niti priznanje od Velikog orijenta, što znači da djeluje izvan starih i priznatih konstitucija. Velika loža Hrvatske, pak, međunarodno je priznata; priznale su je lože 130 zemalja i ima puni legitimitet predstavljati hrvatsko slobodno zidarstvo – upozorava Kukavica. Na pitanje znači li to da, što se Velike lože Hrvatske tiče, Gabrić i Jelenić uopće nisu masoni, Kukavica kaže da je to baš tako, ali da neregularne lože nisu hrvatska ekskluziva, nego su česte u svijetu.
– Negdje suradnja s neregularnim ložama postoji, ali u nekim zemljama, poput Hrvatske kao i u drugim europskim zemljama, formalna suradnja je isključena. Doduše, bilo je nekih pokušaja, ali nije bilo većih pomaka. Mislim da prostora za suradnju ima , na primjer u nekim humanitarnim akcijama koje slobodni zidari uvijek samozatajno organiziraju i da vjerojatno većina onih koji su članovi neregularnih loža imaju časne i iskrene namjere, ali, ponavljam, statusno njihov rad ne može biti priznat – upozorava Kukavica. Pritom ističe kako sve ovo što se posljednjih dana događa u javnosti šteti ideji masonstva i pogoduje stereotipima po kojima su slobodni zidari ljudi sa zlokobno tajnim namjerama.
– Slobodni zidari nisu tajno društvo, nego su društvo s tajnama. A te su tajne prije svega sadržane u zagonetki čovjekove osobe. Ujedno, masoni su i mjerilo demokracije jer njih su progonili i zabranjivali isključivo totalitarni sustavi pa, ako u društvu postoje masonske lože, to sigurno znači i otvorenost, spremnost na različitost i dinamičnost rada na općem dobru. Za razliku od nekih drugih udruga, od masona nikada nećete čuti da su nekome pomogli ili da su realizirali neku humanitarnu akciju. Jednostavno, time se ne busamo u prsa niti o tome vičemo na sav glas, već radimo.
Ta je diskrecija ispit i za nas i naš ego, da uspijemo u tišini vlastite osobe biti slobodni zidari za sebe, a bolji ljudi i za sve druge – poručuje Kukavica.
I dok je tema masona u Hrvatskoj danima u špici interesa i dok traje pravi mali lov na neki novi detalj vezan za lože, iz Velike lože Hrvatske nema službene reakcije. Oni koji se pomnije bave masonskom poviješću kažu da je to normalno jer se za regularne hrvatske masone ovih dana i ne događa ništa bitno s obzirom na to da je riječ o neregularnoj loži s kojom, doduše, moraju dijeliti ime udruge, ali nikakvih drugih stvarnih i formalnih poveznica nema.
Ipak, posve je sigurno da se pomno prati sve što se događa i da nema mjesta zadovoljstvu među regularnim hrvatskim masonima zbog kontekstualizacije. Danas, u sklopu Velike lože Hrvatske postoji i djeluje 16 regularnih loža u cijeloj Hrvatskoj. Neslužbeno se može čuti kako regularni slobodni zidari većinom imaju stav da neregularne lože predstavljaju sve ono što masonstvo nije i ne bi trebalo biti, ali se postojanje neregularnih loža ne može zabraniti, niti se ljudima može braniti pravo na udruživanje. No, postavlja se pitanje koji je smisao takvog postojanja.
Sve je počelo s Illyrijom
– Slobodno zidarstvo jest moralno-etička zajednica slobodnih ljudi na dobru glasu i ono nije biznis, ne može niti smije biti biznis. Temeljno je pitanje: Ako se pridružuješ nečemu neregularnom, tko te priznao? Priznanje se stječe tako da prije svega imaš ljude koji rade godinama i poštuju unutarnja pravila same organizacije, a onda se taj rad i pomno prati. Priznanje ne dolazi odmah, ne dolazi slučajno i nezasluženo, a na međunarodne susrete ne možeš odlaziti ako nisi priznat. Svaka se grupa može proglasiti slobodnozidarskom, ali u kojem sklopu djeluješ i tko te je priznao da možeš vjerodostojno ponijeti masonsko ime, to je već sasvim drugo pitanje – komentiraju upućeni u hrvatske slobodnozidarske prilike.
Prema onome što se zna, uz već spomenutu Veliku ložu Hrvatske, koju čini 16 loža, kod nas još ima šest registriranih neregularnih masonskih loža. Na pitanje ima li „službenih“ kontakata između regularnih i neregularnih loža, odgovor je da se oni odvijaju na pojedinačnoj razini, da članovi regularnih loža i u tim kontaktima paze „s kim se druže“ jer je ulazak u neregularne lože puno propusniji i ne podliježe toliko strogim kriterijima.
Kao krunski dokaz spominju „kotizaciju“ od nekoliko desetaka tisuća kuna koja je bila potrebna za ulazak u Gabrićevu ložu, dok se za regularnu ložu plaćaju tek pristupačne članarine, kao i za većinu udruga u ovoj državi. Kroničari slobodnog zidarstva podsjećaju i na pokušaj otprije nekoliko godina da se za međunarodno priznanje nacionalnih velikih loža osnuje posebno tijelo, čime bi se oduzelo pravo Velikoj loži Engleske da njezin blagoslov bude presudan u konstituiranju.
Posebno su se za ovu ideju zalagali iz Njemačke, Austrije i Francuske, ali većina ipak nije bila za to da se naruše tradicije i dobro ustaljeni red poštovanja Andersenove konstitucije i svih ostalih stoljetnih pravila. Velika loža hrvatske, da se vratimo malo u prošlost, proizašla je iz Deputacijske lože „Illyria“, osnovane 1992. u Beču. Austrijanci su svesrdno pomogli obnovu masonstva u Hrvatskoj i u četiri godine postojanja i djelovanje „Illyrie“ u nju je primljeno 70 masona iz Hrvatske. U prve dvije godine putovalo se na sastanke u Beč i Graz, a onda se s djelovanjem počelo u Zagrebu. Iz ove su lože proizašle tri zagrebačke lože, čime je obnovljeno hrvatsko slobodno zidarstvo. – Slobodno zidarstvo ni u jednoj svojoj akciji ne teži osvajanju moći nad ljudima
. Živimo u svijetu klasnih i rasnih barijera, novih i starih predrasuda, ksenofobije, socijalnog egocentrizma i izolacije bez obzira na veliku poplavu informacija. Mi razvijamo volju i moralno i etičko ponašanje. Treba imati na umu da je loža savez muškaraca na dobru glasu, ali ne i klub gospode koja se bave politikom, državnim poslovima ili unapređenjem poslovnih interesa.
Svatko može postati slobodni zidar, ali svatko to ne postaje! Neznalice, nespremni na učenje, ekstremisti i egocentrici nikad i nisu tražili prijam u savez – upozorava Kukavica. Inače, o samoj masoneriji jednu od temeljnih knjiga napisao je 1922. Walter Leslie Wilmshurst.
Pod naslovnom „Značenje masonstva“ upustio se u pokušaj približavanja i objašnjavanja ideje koja se drastično razlikuje u internom i javnom tumačenju. “Slobodno je zidarstvo prikriven i tajnovit izraz složenog nauka o duhovnom životu. Nije rijetkost da nailazimo na braću koja gube interes ili istupaju iz članstva jer ne nalaze smisla u slobodnom zidarstvu, a nikakvo objašnjenje ni poduku nisu se udostojali dopustiti da im se prenese. Kad bi se takva poduka davala i prihvaćala i kad bi se po njoj ponašalo, život Reda bio bi silno ubrzan i produbljen, a usto, poslužilo bi kao dodatna zaštita protiv primanja u Red neprikladnih članova.
Duhovna kvaliteta prije nego brojnost, sposobnost razumijevanja slobodnozidarskog sustava i prevođenje njegovih postavki u osobno iskustvo, a ne površno sudjelovanje u njegovim ritualima, to su zahtjevi slobodnog zidarstva danas”, napisao je Wilmshurst u knjizi koju je tiskao za članove slobodnog zidarstva.
Primanje je lutrija
U knjizi se dalje navodi da je „Red polutajna, polujavna ustanova. Tajna u pogledu svog djelovanja intra moenia, ali inače poznata široj javnosti s otvorenim vratima za svakog tražitelja koji je prosječno dobra karaktera i na dobru glasu. Oni koji stupe u nj, kako to većina čini, potpuno neupućeni u ono što će tamo naći, obično zato što tamo imaju prijatelje ili zato što znaju da je slobodno zidarstvo ustanova posvećena visokim idealima i dobročinstvu i s kojom je društveno poželjno vezati se, možda će biti privučeni i koristiti se onim što im se otvara, a možda i neće.
Njihovo je primanje prava lutrija“, stoji, među ostalim, u knjizi. I dok se lome koplja, a dobar dio javnosti traži stalno nove i sve sočnije detalje, ostaje pitanje tko je u cijeloj priči pozitivan, a tko negativan. Među regularnim hrvatskim masonima vlada oprez u vezi s oštri, kvalifikacijama.
Za nas laike moglo bi se to svesti na religijske shizmatične situacije kada se veliki crkveni sustavi dijele pa se nakon toga može ispitivati jesu li u pravu katolici, pravoslavci, protestanti. Odgovor nikada neće moći biti konačan, ali će ideja ekumenizma, zahvaljujući mudrima, trajno postojati unatoč velikim svađama.
