Prošlo je 25 godina od smrti Gojka Šuška, hrvatskog političara i ratnog ministra obrane Republike Hrvatske. Četvrt stoljeća dovoljan je vremenski odmak da se što jasnije i glasnije rasvijetli lik i djelo ovog Širokobriježanina koji je 60-ih godina prošlog stoljeća emigrirao u Kanadu, a u domovinu se vratio s demokratskim promjenama. Jednom prigodom Henry Kissinger, jedan od najvećih američkih i svjetskih diplomata, napisao je Franji Tuđmanu: “Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom!”
Osoba od povjerenja
Slične riječi mogu se izreći i za Gojka Šušaka, najbližeg Tuđmanova suradnika, desnu ruku hrvatskog predsjednika. U hrvatskoj javnosti lik i djelo dr. Tuđmana sve više doživljavaju ono što je Kissinger prorekao. Brojni hrvatski povjesničari i politolozi slažu se oko toga da je četvrt stoljeća od Šuškove smrti dovoljan odmak za ispravan povijesni sud o ratnom ministru obrane RH.
Od danas, 3. svibnja, točno na 25. godišnjicu smrti Gojka Šuška, u svim poštama u Hrvatskoj moći će se kupiti prigodna poštanska marka s likom ovog hrvatskog političara i ratnog ministra obrane Republike Hrvatske. Na poleđini ove prigodne marke otiskana je njegova poznata rečenica: “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!”. Danas u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, s početkom u 18 sati, bit će upriličena komemoracija za pokojnog Šuška, uz pokroviteljstvo Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a. No, prije toga, u 14 sati članovi Hrvatskog generalskog zbora posjetit će Šuškov grob na Mirogoju te položiti vijence i zapaliti svijeće. S početkom u 16 sati bit će održana misa zadušnica za pokojnog Šuška u crkvi Bezgrješnog začeća BDM na Aveniji Gojka Šuška. Širokobriježani su posebno ponosni na svog sugrađanina kojeg zovu - naš Goja. I mnogi drugi u Hercegovini tako ga zovu. U organizaciji Zavičajne zajednice Široki Brijeg sinoć (utorak, 2. svibnja) u povodu obilježavanja 25. godišnjice Šuškove smrti u Zagrebu (Ilica 43.) upriličen je program “Sjećanje na ratnog ministra obrane RH Gojka Šuška”. Svoja predavanja imali su general dr. Krešimir Ćosić i dr. Hrvoje Mandić. Šušak je ostavio dubok trag u hrvatskoj novijoj povijesti, jedna je od najzaslužnijih osoba u stvaranju hrvatske države i osvjedočeni borac za opstojnost Hrvata u BiH. Rodio se 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu, nedaleko od Franjevačkog samostana i širokobriješke gimnazije u kojoj je stekao srednjoškolsko obrazovanje prije odlaska na studij matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Godine 1968. dobio je poziv na odsluženje vojnog roka, ali, umjesto u takozvanu JNA, preko Austrije je otišao u Kanadu. Šušak je bio jedna od najaktivnijih osoba u hrvatskom iseljeništvu uopće, posebice na području prosvjete i kulture. S Franjom Tuđmanom upoznao se za njegova gostovanja u Kanadi 80-ih godina prošlog stoljeća i od tada je počelo njihovo prijateljstvo. Zahvaljujući tome što se iskazao u hrvatskim projektima u Kanadi, nakon povratka u domovinu postao je ministar iseljeništva u Vladi RH. Tuđmanu je bio osoba od posebnog povjerenja pa je postao desna ruka hrvatskog predsjednika ne samo u vrijeme obrane već i do Šuškove smrti 3. svibnja 1998. Strani diplomati koji su 90-ih godina djelovali na prostoru bivše države slažu se oko toga da je Šušak bio najvjerodostojnija politička osoba u tom dijelu Europe. Nekima na lijevom političkom spektru Šušak nije po volji pa ne opraštaju Denisu Kuljišu (publicist lijevog političkog opredjeljenja) koji je u svojoj knjizi napisao da je Gojko Šušak, uz Franju Tuđmana i fra Jozu Zovku, najvažnija osoba u stvaranju hrvatske države. No, po najrelevantnijim poznavateljima novije povijesti, Šušak je ujedno i jedna od najzaslužnijih osoba za obranu hrvatskih područja u BiH, pa tako i čitave BiH, što je omogućilo oslobađanje okupiranih dijelova RH i stvorilo uvijete za Daytonski mirovni sporazum. U dijelu javnosti u Hrvatskoj, a posebice u većem dijelu BiH, te riječi stranih dužnosnika nastoje “zaboraviti”, a Šuška što više učiniti suprotnim tomu. U dijelu javnosti u Hrvatskoj prema ratnom ministru obrane još postoji dosta domovinske nezahvalnosti. A još su mu nezahvalniji u BiH mnogi koji bi mu trebali biti zahvalni. Brojne su osobe iz Hrvatske vojske, političari i novinari koji dobro pamte to koliko se Šušku žurilo s Olujom radi spašavanja Bihaća. Postoje transkripti dostupni javnosti, koji svjedoče o Šuškovu grozničavom traženju najžurnijih rješenja za spas Bihaća. Kolika je bila Šuškova uloga u operaciji “Oluja”, govori činjenica da je sastanak s najvažnijim hrvatskim vojskovođama o terminu i taktici Oluje dogovoren u njegovoj obiteljskoj kući u Širokom Brijegu.
Najuspješniji ministar obrane
Prema mnogim najrelevantnijim svjetskim vojnim analitičarima, upravo je Šušak bio najuspješniji ministar obrane jedne države od vremena Drugog svjetskog rata. Obrana Hrvatske u Domovinskom ratu izučava se na stranim vojnim učilištima. Bio je svjestan činjenice da obrana Hercegovine omogućuje obranu Hrvatske, ali i BiH. Ugledni recentni povjesničari ističu to da je njegova uloga u svemu tome nemjerljivo velika. Kako su strani diplomati najviše vjerovali upravo Šušku, lako je zaključiti to od kolike je ogromne važnosti njegov osobni doprinos i u mirovnim pregovorima. Šušak je posebno zaslužan za uspostavljanje dobrih odnosa RH i SAD-a. Imali smo više puta prigodu osobno razgovarati s Gojkom Šuškom već od prvih dana njegova povratka iz Kanade. Hvalio je pisanje Večernjaka, volio je na Hrvatskom radiju čuti što se radi u Širokom i čitavoj Hercegovini. Nemjerljiv je njegov doprinos u stvaranju novih hrvatskih medija i kulturnih institucija. Kad smo se 1993. godine sreli u dvorani Vatroslav Lisinski, u kojoj se održavao glazbeni festival “Stepinčeva katedrala”, odmah nas je pitao kako napreduje studio HTV-a u Širokom Brijegu, budući temelj TV Erotela. Kad smo ga zamolili da se fotografira s Matom Bulićem, tadašnjim pobjednikom Stepinčeve katedrale, i Draženom Zečićem za naslovnicu Hrvatskog lista, glasilom HVO-a, odmah je pristao. Čim bi uhvatio malo vremena, došao bi u rodni kraj. Jako mu je bilo stalo do obnove zgrade širokobriješke gimnazije u kojoj je maturirao. Jedne je prigode sam u automobilu, bez ikakve pratnje, obišao sva širokobriješka sela kako bi se osobno uvjerio u stanje infrastrukture u njima. Jako su ga pogađali plasirani stereotipi o hercegovačkim Hrvatima, koji su jedno vrijeme u dijelu lijevog političkog spektra bili prerasli u antihercegovačku histeriju. No, on je “zaslužnima” za to kazao u svom prepoznatljivom lakonskom stilu: “Ne možete toliko mrziti Hercegovce koliko Hercegovci vole Hrvatsku”. Mnogi koji dobro poznaju političke zasluge Gojka Šuška i njegov ogromni doprinos u obrani Hrvatske te pravodobnoj pripremi bh. Hrvata za obranu od agresije, što je bilo od presudne važnosti za obranu Hrvatske i opstojnost BiH te postizanje mira, pitaju se otkuda dolaze pokude za onoga koji zaslužuje pohvale. Oni koji u svom stavu koriste činjenice, povijesne dokumente, u svojoj ocjeni lika i djela Gojka Šuška podsjećaju na riječi norveškog pisca Bjørnsona koji je rekao kako je nezahvalnost rezultat pomanjkanja kulture te na misao francuskog pjesnika Alfreda de Musseta: “Ljudska nezahvalnost grob je dobročinstva”. No, oni koji se služe bizantskom logikom po kojoj je neargumentiran dojam važniji od argumentirane činjenice te koji sami tuže i sude, mogu lijepo upitati ugledne Bošnjake u Zagrebu koliki je osobni doprinos Gojka Šuška oko naoružavanja Bošnjaka u BiH, prihvata stotina tisuća izbjeglica… Oni koji argumentirano nastoje rasvijetliti lik i djelo Gojka Šuška, znaju da je nezahvalnost grijeh te da je zaborav poguban. Ima povjesničara i politologa koji tvrde kako je Gojko kao desna ruka Franje Tuđmana bio kolateralna žrtva u procesu “detuđmanizacije”. Dodatno su ga kao Hercegovca blatili kolovođe antihercegovačke histerije. Neki su Šušku pripisivali i islamofobiju, a brojni zagrebački muslimani nipošto se ne slažu s takvim objedama. Mnogi su nepodnošljivo lako zaboravili činjenicu da je Gojko Šušak osobno zapovjedio da se Ejupa Ganića, koji je bio stradao u prometnoj nesreći, helikopterom Hrvatske vojske prebaci do bolnice.
Šuškov posljednji govor u Hrvatskom saboru odnosio se na ustavnu obvezu RH da skrbi o hrvatskoj manjini u drugim državama, a posebice o Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu. Mnogi koji rado blate Šuška, a na sva usta hvale Sjedinjene Američke Države, nepodnošljivo lako zaboravljaju činjenicu da je William Perry, ministar obrane SAD-a, nazočio pogrebu Gojka Šuška. Ta se činjenica posebno treba apostrofirati kad je Gojko Šušak u pitanju. Ne dolazi ministar obrane najveće vojne sile na svijetu na pogreb baš svakome. A pamte se i Perryjeve riječi na posljednjem ispraćaju hrvatskog ministra obrane: “Smrt Gojka Šuška nije samo veliki gubitak za njegovu obitelj i prijatelje već je to veliki gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu, kažem danas za jednog velikog Hrvata: ‘Otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti!’” Mnogi bi htjeli izbrisati te riječi američkog ministra obrane, no one su i nakon četvrt stoljeća još uvijek glasne i jasne. Netko je rekao da su najgluši oni koji ne žele čuti. No, o Šušku će se svakako još mnogo toga čuti i u budućim vremenima. Ozbiljni povjesničari i politolozi imaju dovoljno argumenata za vjerodostojan sud o ratnom ministru obrane RH i vrlo zaslužnoj osobi za obranu bh. Hrvata od agresije, pa tako i čitave BiH.
