Ratovi, tradicionalan odgoj, neimaština, nesređeni obiteljski odnosi doveli su do toga da brojne obitelji budu razdvojene, piše Večernji list BiH.
Stotine roditelja iz zemalja bivše Jugoslavije, uključujući Bosnu i Hercegovinu, danas traga za svojom djecom koju su morali dati na posvajanje ili su im bila oduzeta od strane člana obitelji ili nekog trećeg. Braća tragaju za sestrama, kćeri za majkama i očevima, bake za unucima…
Životne priče za film
Mnogi od njih napuste ovaj svijet bez ostvarenja krajnjeg cilja - da ponovno zagrle svoje najmilije. Zahvaljujući društvenim mrežama, a prvenstveno Facebook grupi “Pokidane veze -Tražite školske prijatelje ili druge osobe” brojne obitelji ponovno su na okupu, spojeni su prijatelji i školske kolege koji se godinama nisu vidjeli, razjašnjeno je mnoštvo obiteljskih nepoznanica, nakon više od 30 godina susreli su se susjedi koji su do 1991. svakodnevno pili kavu. Upravo zahvaljujući ovoj grupi, Luka i Gordana, brat i sestra, sreli su se prvi put nakon 45 godina razdvojenosti. Pedeset šestogodišnju Gordanu Ventić i pedeset jednogodišnjeg Luku Horvata rodila je ista majka, a život ih je razdvojio kada je on imao svega dvije godine. Živjeli su u Beču kada im je umrla majka. Gordanu je tada ujak vratio u Bosnu i Hercegovinu, a Luka je ostao u Austriji sa svojim ocem. Gordana je povratkom u BiH jedno kratko vrijeme živjela kod tetke, ali ju je ona vrlo brzo smjestila u Dom za djecu bez roditeljskog staranja. Tada joj je bilo tek osam godina, ali svoga brata nikada nije zaboravila. Sama je sebi obećala da će ga jednom pronaći. Godine su prolazile, Gordana je postala punoljetna, napustila Dom udala se. Zasnovala je vlastitu obitelj, ali jedan dio nje uvijek se pitao gdje je Luka, je li dobro, kako živi, ima li on obitelj… Saznavši za grupu “Pokidane veze -Tražite školske prijatelje ili druge osobe” koja je do tada već spojila na stotine obitelji i prijatelja, odlučila je pokušati na taj način doći do Luke. Znala je samo da je on prije više od 40 godina ostao u Austriji te adresu na kojoj su tada živjeli. - Napisala sam u grupi njegovo ime i prezime, što sam znala po sjećanju gdje živi, te da ga tražim. Imala sam jako dobre dvije prijateljice Karolinu Mihalj i Ivanku Mustafić koje su se doista zauzele da ga nađu. Ali bilo je teško - ispričala je Gordana za Balans jer je brat u međuvremenu promijenio prezime. Tražile su ga preko raznih institucija uključujući i crkvu. Sasvim slučajno jedna od njezinih prijateljica saznala je da je Luka promijenio prezime i tako ga pronašla.
- Napisala mu je pismo u kojem je objasnila da ga sestra traži i navela njezin kontakt - prepričava Gordana. Pismo je naišlo na oduševljenje jer je i Luka godinama pokušavao doći do sestre. Njegova potraga bila je bezuspješna jer je on tražio Petru, kako se Gordana po rođenju zvala. Kasnije su joj promijenili ime, a udajom i prezime. - Godinama sam je tražio, ali pod pogrešnim prezimenom jer nisam znao da je udana. Pokušao sam preko Crvenog križa u Beču i drugih organizacija, pa i preko nekih koje traže kontakte ljudi koji su emigrirali. Pokušao sam svugdje, no nije bilo nikakvih informacija - kazao je prilikom susreta Luka koji se vrlo malo sjeća njihova zajedničkog života jer je u trenutku razdvajanja bio mali. Susret na autobusnoj stanici u Tuzli, nakon godina razdvojenosti i traganja, bio je više nego emotivan. Ni jedno od njih nije moglo zaustaviti suze. Ovoga puta bile su to radosnice, što nakon toliko godina Gordana može zagrliti svoga malenog bracu, a Luka svoju stariju sestru. Zanimljivo je i da je Luka tijekom svih ovih godina dolazio u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo gdje je provodio raspuste. Naime, njegov je otac iz Sarajeva, gdje je Luka redovito posjećivao rodbinu. - Iako sam svoj život zaokružila i imam zlatnu djecu i unučad, uvijek je dio mene nedostajao. Bio je to moj brat, sada se taj dio upotpunio - zadovoljno priča Gordana koja je prvi susret sa svojim bratom obilježila posjetom majčinu grobu na tuzlanskom groblju Trnovac. Njihova priča nije jedina pozitivna nastala djelovanjem spomenute Facebook grupe. Takvih je na stotine. Kako nam govori Hanas Kovačević, bivši policajac i jedan od glavnih pokretača grupe, ujedno i čovjek koji je zaslužan za najveći broj spajanja (više od 2500) u jednoj potrazi koja je počela još 2016. godine, jedna članica grupe pokrenula je potragu za biološkom majkom prijateljice. - Krenete tragati jedno, a pronađete drugo. Naime, u prekidima je trajala potraga. Tragali smo za majkom, a pronašli smo sestre. Amela koja je tražila majku nije znala da ima dvije sestre.
Želja pomoći drugima
U prvi trenutak mislili smo da su polusestre, ali ispostavilo se da su ustvari prave sestre od istoga oca i majke. Dževahira i Sedina znale su da imaju mlađu sestru, ali nisu znale gdje se nalazi - navodi u jednoj svojoj objavi Kovačević. Dodaje kako sestrama u mladosti nije bilo lako, ali su danas presretne što su pronašle jedna drugu. - Odlučile su ne tražiti majku jer su, kako kažu, dovoljne jedna drugoj nakon svega što su prošle u životu - kazao je Kovačević. Jedna od pozitivnih priča je i ona u kojoj se član grupe Vjekoslav Kozeljac nakon 31 godinu razdvojenosti susreo sa sestrom po ocu Ksenijom Krehić. Njih dvoje rastavio je rat, pokidao im obiteljske veze koje su danas zahvaljujući vrijednim članovima grupe “Pokidane veze” ponovno spojene. Zagorka koja je također članica spomenute grupe tragala je za sestrinom djecom. Njezina sestra preminula je u Bosni i Hercegovini, a djeca su bila poslana u Srbiju. - Više od trideset godina nitko nije imao informaciju o Sanji i Aleksandru Milivojević.
- Zagorka je pisala da je to za mene lagana potraga jer se znalo mjesto u kojem su djeca živjela, međutim, kada se krenulo u potragu, malo je “zaškripalo”. Dobio sam informaciju da je Sanja udana, a Aleksandar usvojen jer ga otac nije mogao sam podizati kao bebu. U suradnji s dugogodišnjim prijateljem i članom grupe Zoranom Zeljkovićem uspjeli smo pronaći Sanju kao i Aleksandra. Kroz prepisku mi je Aleksandar rekao da mu je vrlo drago što smo ga pronašli jer je i on pokušavao pronaći nekoga od majčine obitelji te da nije znao da ima tetke - opisuje Kovačević još jednu uspješnu potragu. Nakon četiri godine potrage zahvaljujući navedenoj grupi Elvira Vulakić iz Velike Kladuše pronašla je Vesnu Mandić iz Srbije koja joj je pomogla u teškim ratnim vremenima. Elvira je posjetila Vesnu u Beogradu, a susret je bio emotivan. Jedna od ljepših priča je i uspješna potraga kćeri za ocem.
- Naša članica iz Srbije, s adresom u Austriji, prije četiri godine krenula je u potragu za svojim ocem iz BiH. Oca smo pronašli u Hrvatskoj kao i njegove kćeri. Bilo je pomalo šokantno saznanje za te djevojke da imaju sestru. Ali prije nekoliko dana otac i kći su se sreli i prvi put vidjeli u Austriji - napisao je u nedavnoj objavi Kovačević. Inače, ova grupa broji više od 65 tisuća članova iz cijelog svijeta, a nastala je kada su Indira Rahmanović Kovačević i njezin sin Eldar Rahmanović 2008. godine tragali za sinom od njezina pokojnog brata koji je tada živio u Vinkovcima, u Hrvatskoj. Svog bratića pronašla je 2012. godine u Berlinu, i to uz pomoć žene iz Brčkog. Indira je tada dobila još jaču motivaciju da nastavi pomagati i jačati ovu humanu grupu kojoj je jedini cilj spajanjem učiniti ljude sretnima.•
