Svećenik vlč. Vlado Ošap organizira rekolekcije, jednodnevne duhovne obnovu za svećenike banjolučke biskupije. Svaki put u nekom drugom mjestu, ovaj put opredijelili su se za Gospino svetište Komušina. Njih oko 20-ak okupilo se 16. rujna, sa svojim
biskupom mons. Franjom Komaricom, banjolučkim biskupom i nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, te 4 svećenika iz Usorskog dekanata s dekanom preč. Borisom Salapić.
Po lijepom vremenu okupili su se u župnoj crkvi u Komušini gdje je kardinal Vinko imao kratki nagovor u kojem je govorio o ulozi svećenika u ovome današnjem vremenu: „Marija je oslonac svakom svećeniku. Trebamo voljeti Isusa i Gospu koja nas vodi Isusu. Ove su kušnje sve prolaznost, zato više pouzdanja trebam imati u Božju providnost“, kazao je kardinal.
Na brdo Kondžilo uputili su se osobnim vozilima, gdje je sv. Misa počela u 11,30 sati. Predsjedao je Kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s biskupom Komaricom, preč. dekanom Salapićem, svećenicima i redovnicima, te oko 6 vjernika. Sami svećenici su animirali pjevanjem pod misom.
Kardinal Puljić u propovijedi je naglasio ulogu sv. Josipa i Mariju: „Bog je povjerio sv. Josipu Mariju i Isusa. Mi svećenici smo
osobe kojima je Bog povjerio najveće svetinje uz svu našu krhkost. Pretvaramo obični kruh u Isusovo Tijelo, često Božju riječ mehanički, spontano izgovaramo ne iz srca. Sv. Josip je pohranjivao, slušao i prenosio Božju Riječ. Takav treba biti i svećenik danas. Samo dobar pokornik može biti dobara svećenik i ispovjednik. Velika je Božja milost da nam daje šansu za obraćenje. Skloni smo svijet kritizirati, trebamo biti samokritični. Malo smo učinili da svijet bude bolji“, naglasio je kardinal.
Poslije sv. Mise preč. dekan Boris upoznao je nazočne o Gospi Kondžilskoj. Naziv Komušina prvi put se spominje u pisanom obliku u prvoj polovici 17. stoljeća. Prije se zvala Kuzmadanj (sv. Kuzma i Damjan) i nalazi se u popisu samostana i župa 1623. godine. Sačuvane komušanske matice teku od 1757. godine. Do 1900. godine župom su upravljali franjevci, a poslije dijecezanski svećenici (u narodu poznatiji kao Petrovci).
Od davnine u Komušini se čuva slika BDM. Stručnjaci su utvrdili da je slika djelo umjetnika venecijanske škole iz kraja XVI. stoljeća. Iz povijesnih dokumenata proizlazi da je slika bila u katoličkoj crkvici u selu Mrkotić nedaleko od Tešnja koje je selo u vrijeme Turaka prešlo na islam. Prije rušenja crkvice sliku je sklonila i kao obiteljsku baštinu sačuvala obitelj Čapljić nekad zvana Kapetanović koja također prijeđe na islam. Slika je čuvana u hambaru (gdje se čuvalo žito), nikada im nije ponestajalo žita, a ni selo nije olujom bilo pogođeno. Pročulo se nadaleko da Bog daje obitelji i cijelom selu blagoslov. Jedan fanatični islamski ciganin probode sliku i ošteti je. To je na slici vidljivo i danas. On pak odmah poludi i ubije se. No, kad u selo dođe islamski šeh (svetac) naredi on da se slika vrati kršćanima.
Za „sto volova, sto ovnova, sto oka kravljeg masla“ otkupe je vjernici župe Komušina. Ponesu je momci na svojim ramenima i putem se odmore na brdu Kondžilu. Kad su htjeli dalje ne mogoše dignuti sliku. Onda kleknu pred sliku te se svečano zavjetovaše da će svake godine uoči Velike Gospe svečano sa slikom častiti iz Komušine na Kondžilo. Tek tada uspješe odnijeti sliku u crkvu u Komušinu gdje se čuva i danas.
