Maja Šantić 33-godišnja je Hercegovka sa singapurskom adresom. Rođena je u Širokom Brijegu, Ekonomski fakultet završava u Zagrebu u kojem ostaje živjeti i raditi u marketingu različitih kompanija. Objavljuje kolumne na portalu Supermame te na vlastitom blogu braknadvakontinenta.com. U Singapur se seli 2019., a godinu dana poslije objavljuje i svoju prvu knjigu #braknadvakontinenta. Samo za Večernji list govori kako i zašto se odlučila na put u nepoznato i život u dalekoj Aziji, zašto je Singapore danas jedan od najuspješnijih gradova svijeta, njegovim prednostima i manama, ali i o tome kako taj “Lavlji Grad” odolijeva pandemiji koronavirusa.

Prvi dojmovi očaravajući

- Odluka o preseljenju bila je jednostavna. Suludo prejednostavna - ako pitate sve oko mene. Ali, to sam ja. Životne odluke donosim u tren oka i vodim se intuicijom, dok sapun biram dulje nego što određene banke odobravaju gotovinske kredite. Suprotnost sama sebi. Ona koju opisuju kako živi život. Volim vjerovati da su u pravu. Na papiru sam ga živjela u dvoje, u stvarnosti sam ga proživljavala u jednini. Dijelila sam ga jedino sa svojim poslom, dok je moja druga polovica zahvaljujući poslu obilazila svijet. Nizali su se projekti, države i kontinenti proporcionalno s godišnjicama braka koje nismo provodili zajedno. U ured bi mi stizalo cvijeće s najudaljenijih dijelova planeta. Nije baš to zamišljao kad je kleknuo onog proljeća na Kineskom zidu, niti smo to razmijenili u zavjetima bosonogi na plaži Mauricijusa, baš kao što si to nismo obećali na najdražem mi Brijegu, tamo odmah ispod Njegove palice. Život često ne slijedi naše želje, svim nastojanjima unatoč.

Temu ujedinjenja obitelji nismo previše ni poticali dok nam se ta ista malena obitelj nije proširila za još jednog člana – savršenog dječaka najbistrijih plavih očiju koji je mrzio tatine odlaske. Nažalost, nije bilo mogućnosti za realizaciju naših planova, stoga smo nastavili dosadašnjim životom. I dalje smo bili podijeljeni, suprug je još uvijek bio u dalekom svijetu, a nas dvoje smo bili u Zagrebu. Vratila sam se na posao i žonglirala između poslovnih obveza i onih prema djetetu. Bilo je to predivno, intenzivno, ali i iscrpljujuće razdoblje; no nikad nisam bila sigurna da želim promjenu. Strašno sam uživala u svom poslu u dinamičnoj marketinškoj agenciji i obožavala sam svaki trenutak sa svojim sinom. Sve dok me jednu večer suprug nije nazvao iz Kanade i prezentirao mi gotovo pa savršenu poslovnu ponudu koju je upravo dobio. Jedina mana planu bila je to što se nalazi na drugom kraju svijeta, u Singapuru, o kojem dotad nisam mnogo znala, unatoč tome što smo već prije neko vrijeme živjeli u Aziji. Odlučio je otići u Singapur na neki sastanak i usput istražiti mogućnosti koje nudi. Kad sam dobila poruku sadržaja: “Možda sam našao grad koji će ti biti u rangu s Cape Townom”, mojim neprežaljenim mjestom za život; znala sam da ponekad treba riskirati. Vrlo jednostavno sam mu rekla da smo očito pronašli svoj novi dom i doslovno smo u nekoliko dana dogovorili sve pojedinosti i obavijestili bližnje. Teška srca dala sam otkaz i krenula u novo životno poglavlje. Za manje od tri mjeseca selimo se u grad u kojem nikad u životu nisam bila. Bolje bi mu bilo da mi se svidi.

Stižemo u Singapore. Prvi dojmovi su očaravajući s obzirom da stižemo u najljepšu zračnu luku koju sam vidjela. Obilje zelenila, najveći unutarnji vodopad na svijetu, spa-centar i bazeni jasno odaju da je riječ o gradu koji u mnogočemu drži titulu “jedinog u svijetu”. Jedan od najrazvijenijih i najskupljih svjetskih gradova. Uvijek na vrhu ljestvice najpoželjnijih za život po svim značajnim ljestvicama što u gospodarskom, kulturnom i društvenom poretku nešto znače. Azijski tigar, razvojno čudo dvadesetog stoljeća, kako mu tepaju. Teško je povjerovati kako je prije samo pedeset godina bio malo ribarsko mjesto, jedno od najsiromašnijih na svijetu. Otočić Trećeg svijeta, sad je predvodnik Prvog. U čemu je tajna uspjeha, zašto ju ne možemo iskopirati?

Bivša engleska kolonija, dio malajskog saveza, koja je 1965. godine konačno proglasila samostalnost i krenula u nepoznato, ova otočna grad-država sa svojih samo sedam stotina četvornih kilometara i populacijom od gotovo šest milijuna ljudi, bila je samo mala luka za koju svijet nije ni znao. Niti je bio spreman za nju.

Teško pogođena siromaštvom, nezaposlenošću, nepismenošću (više od 70% stanovništva bilo je nepismeno), korumpiranošću i kineskim mafijama koje su harale sve ono što društvene i prirodne nepogode nisu. Činilo se da nije bilo puno mjesta za napredak, ili? Na čelo je došao Lee Kuan Yew, premijer vizionar koji je u malom ribarskom mjestu vidio novu svjetsku velesilu i upravo je to od nje napravio.

Shvatio je da moraju promijeniti načela iz temelja, stoga se odlučio na drastične rezove koji su se ukorijenili u danas prepoznatljivu singapursku kulturu. Prvo na čemu je inzistirao bila je nulta stopa tolerancije na kriminal i korupciju. Po njegovu mišljenju, političari trebaju biti časni ljudi koji odano i predano trebaju služiti državi, a ne gledati svoju korist, stoga je uveo drakonske kazne za bilo kakav pokušaj mita ili korupcije. U samim začecima njegove vladavine, dok je još bilo onih koji nisu shvaćali ozbiljnost njegovih namjera, osobno je naredio uhićenja svojih prijatelja i kolega, nastojeći očistiti grad od svih onih koji se žele okoristiti javnim dobrima, te poslati poruku. Osim što je poslana, poruka je postala pravilo i održala se još i danas. Tako kazna za podmićivanje iznosi 100.000 $ i/ili pet godina zatvora, odnosno sedam ako netko nastoji podmititi parlamentarca. Odlučeno je da političari trebaju imati jako visoka primanja kako ne bi bili motivirani za primanje mita.
Također, državna poduzeća, osim što su jako učinkovita, imaju jako dobre i plaće, stoga ne čudi što mnogi iz privatnog sektora žele prijeći upravo u javni. Činilo se to kao poprilično dobar model. Osim korupcije, ostale vrste kriminala također su bile problem koji je valjalo riješiti. Uvedene su kazne za bilo kakve vrste prijestupa kako bi se potaknulo ljude na pridržavanje pravila. Kazne bičevanjem i smrtne kazne su još uvijek na snazi za određene vrste prijestupa, kao što je posjedovanje ili preprodaja droge. Za svako neprimjereno ponašanje u gradu postoji kazna. Od nepropisnog parkiranja, konzumacije jela i pića u javnom prijevozu, pušenja na nepredviđenom mjestu ili slično, za sve postoji, ako ne zatvorska, onda sigurno novčana kazna. Stoga ne čudi što Singapurci žive s otključanim vratima. Ako vam novčanik ispadne na cesti, svi će ga uredno vratiti jer se ne usude krasti. Cilj je bio stvoriti siguran grad te se upravo to postiglo. Odmah iza Tokija, Singapore je drugi najsigurniji grad na svijetu s mizernom stopom kriminala i jedan od šest svjetskih gradova s najmanjom stopom korupcije. Možda se pravila čine pretjerana, no ako ih slijedite, pružaju određenu sigurnost. Nakon zadovoljenih sigurnosnih aspekata, trebalo je stvoriti povoljan teritorij za privlačenje stranih investicija. S obzirom na to da oskudijeva s bilo kakvim prirodnim resursima, vlada je morala osmisliti druge načine kako se pozicionirati na gospodarskoj karti svijeta. Iskoristili su svoj zemljopisni položaj koji je idealan za sve trgovinske veze između Europe i Azije.

Žvakaće gume zabranjene

Svoju malenu luku su prometnuli u najprometniju u svijetu kad je riječ o prijevozu tereta te su niskim poreznim stopama privukli strane ulagače. Porez na potrošnju iznosi svega 7%, dok porez na dohodak varira ovisno o ostvarenom dohotku, odnosno iznosi 0% za one najniže platne razrede, dok za one koji jako dobro zarađuju, od 320.000 $ pa naviše iznosi maksimalnih 22%. Ogromna olakšica leži i u činjenici kako novootvorene tvrtke mogu tražiti izuzeće od poreza čak za prve tri godine poslovanja ako im dobit ne premašuje određeni iznos, te su ponosni na činjenicu kako tvrtku možete otvoriti u samo nekoliko sati, čak i ako ste stranac.
Nakon što su privukli strane investitore i doveli njihov kapital, trebalo je zaposliti svoje ljude. Na snazi je zakon koji ne dopušta zapošljavanje stranaca ni u kakvoj oblasti ako za to radno mjesto postoje kvalificirani Singapurci koji mogu obavljati taj posao. Oni se u svemu prvo pobrinu za svoje ljude. Naravno, nipošto ne otežavaju zaposlenje strancima s posebnim vještinama ili kvalifikacijama koje ne gledaju kao konkurenciju, naprotiv, potiču njihovo zapošljavanje kako bi domaćini mogli učiti od njih i primjenjivati stečena znanja na domaćem teritoriju čak i kad stranci odu. Također, vlada je izgradila ogromne komplekse stanova koje je dala na korištenje stanovnicima. Više od 80% domaćeg stanovništva živi u državnim stanovima. Učinivši to, osigurali su si generacije vjernih ljudi koji će biti zahvalni vladi i državi, stoga će čuvati grad i propisno ga održavati. Naravno, nekretninu možete kupiti samo na devedeset i devet godina. Jedino je država apsolutni vlasnik svega, nikad pojedinac.

Kad su svojim ljudima pružili krov nad glavom, odučili su im pružiti sve potrebno za uspjeh. U azijskoj kulturi to podrazumijeva samo jedno: vrhunsko obrazovanje. Na svoja sveučilišta doveli su stručnjake iz raznih dijelova svijeta, svoje kadrove su slali u inozemstvo na usavršavanja kako bi sva znanja i vještine doveli na ovaj čudesan otok. Inzistirali su na inovativnosti, usavršavanju i stalnom željom za napretkom koja je danas dovela singapurski obrazovni sustav na zavidnu razinu jednog od boljih u svijetu. Država ima fond za svako dijete između šest i šesnaest godina u koji svakom djetetu uplaćuje novac za obrazovanje.
Nešto što se nama iz ove perspektive čini apsolutno nezamislivo. Također, svi Singapurci koje stipendiraju trebaju dio radnog staža odraditi upravo u Singapuru, čak i kao svi stranci kojima dodijele stipendije. Sve ostaje u državi. Identična stvar se dogodila sa zdravstvenim sustavom koji se pokazao kao jedan od učinkovitijih u svijetu. Čak i danas, u vrijeme COVID-a, od šezdeset tisuća zabilježenih slučajeva od početka pandemije, Singapur broji svega trideset preminulih od ovog nesretnog virusa koji je paralizirao svijet. Naravno, kako bi se sve to nastavilo odvijati i nakon života premijera koji je preminuo prije nekoliko godina, bili su potrebni jasni zakoni koji će održavati ciljeve i viziju onoga što ovaj otok treba biti. Pravila jasno nalažu da nema netrpeljivosti među vjerskim ili etničkim skupinama. I uistinu, svi žive zajedno. Četiri su službena jezika, tri su većinske etničke zajednice (Indijci, Kinezi, Malajci), pregršt je vjerskih skupina i nikad se nije dogodio ni jedan izgred jer ga jednostavno ne smije biti. Grad je nevjerojatno čist jer postoje kazne za bacanje smeća na ulicu ili pak za nepuštanje vode u javnom toaletu. Žvakaće gume su zakonom zabranjene. Zakon jamči svima ravnopravnost i sigurnost dokle god se poštuju pravila. I uistinu, u Singapuru se svi osjećaju sigurno. Na ulici se nikad ne trebate osvrtati oko sebe i ne trebate brinuti za svoju imovinu.
Izgradili su jako učinkovit i brz sustav javnog prijevoza koji povezuje gotovo cijeli otok, no kako bi potakli ljude da ga više koriste i kako bi bili obzirniji prema okolišu smanjenim korištenjem osobnih automobila, uveli su dozvole za njegovo posjedovanje. Tako je Singapur vjerojatno jedina zemlja u svijetu u kojoj prvo trebate kupiti dozvolu za posjedovanje motornoga vozila pa tek onda možete kupiti vozilo koje je svakako znatno skuplje negoli u ostatku svijeta. Cijena samo dozvole za posjedovanje iznosi od 40.000 $ do 50.000 $, ovisno o jačini vozila. Ako na to dodamo cijenu i samog vozila, jasno je kako se dosta ljudi ipak odlučilo na korištenje znatno jeftinijeg javnog prijevoza.

U posljednjih tridesetak godina pojavila se nova grana gospodarstva koja znatno obogaćuje državni proračun. Riječ je o turizmu, dakako. Prije pandemije grad su godišnje posjećivali milijuni turista, ne mareći za astronomske cijene. Domaće stanovništvo za većinu stvari uživa u povlaštenim cijenama, dok sasvim druge vrijede za turiste. Na koji način grad funkcionira, može se sažeti na primjeru izgradnje kasina. Naglom globalizacijom i ogromnim priljevom turista, osobito onih imućnijih, vlada je shvatila kako bi grad znatno više zarađivao kad bi stranci imali više mjesta za ostaviti svoj novac. Htjeli su izgraditi moderna kasina duž otoka. Čelnici svih glavnih vjerskih skupina otišli su na zajednički sastanak u vladu, izražavajući svoju zabrinutost oko potencijalnoga stvaranja ovisnosti o kocki kod domaćeg stanovništva.
Vlada, koja nije htjela propustiti potencijalni novac od kockarnica, smislila je idealno rješenje: izgradit će kasina, no domaćem stanovništvu će naplaćivati ulaz od 100 $ nepovratno, dok će za strance ulaz biti besplatan. Na taj način će demotivirati domaće, a privući one čiji novac žele izvući.
I uspjelo je. Singapore je danas jedan od najuspješnijih gradova svijeta. Porezna oaza, onaj koji diktira pravila na svjetskom tržištu i ponosi se svojim strogim, ali pravednim načelima. Tehnološko i bankarsko središte svijeta. Azijski tigar koji postavlja vlastita pravila u svjetskoj džungli i vrlo vješto korača njome. Dobro došli u Singapore. Grad blještavila, luksuza, čudnih pravila, nebrojenih mogućnosti, slobode i zlatnog kaveza u jednom. Dobro došli u grad budućnosti.
“Dobro došao doma”, govorim sinu dok mu otvaram vrata stana koji će mu postati dom. Onaj
u kojem će zabilježiti svoje djetinje uspomene.
“Dobro došla u avanturu”, govorim sebi dok zatvaram vrata svemu poznatom i sigurnom.