Nije baš posve točno da su Alija Izetbegović i bošnjačko ratno vodstvo u cijelosti odbacili Owen-Stoltenbergov plan o “podjeli” BiH koji je osmislio međunarodni mirovni pregovarački dvojac za bivšu Jugoslaviju lord David Owen i Thorwald Stoltenberg o savezu triju republika - hrvatske, srpske i bošnjačke jer je bošnjačka strana tražila više teritorija u “bosanskoj” republici, piše Večernji list BiH.
Kako svjedoči osoba od povjerenja Alije Izetbegovića, bivši časnik KOS-a Fikret Muslimović, o tome prijedlogu održala se rasprava na bošnjačkoj ratnoj skupštini sredinom kolovoza te je izraženo protivljenje u pogledu mapa “republika” i teritorija “bosanske republike”. Za tu su “bosansku republiku” naveli da mora uključiti sva područja s bošnjačkom apsolutnom i relativnom većinom uzimajući kao temelj popis stanovništva iz 1991. godine.
Tražio Neum, Stolac...
Naime, najprije je bošnjačkoj strani Owen-Stoltenbergovim planom bila ponuđena republika s 28,3 posto teritorija, da bi se poslije povećao na 33,3 posto. No, ni to nije bilo dovoljno Izetbegoviću, da bi na kraju ipak odustao, a u njegovim planovima je bio izlaz na Savu i Neum. Također, bošnjački čelnik je tražio i da će u slučaju izdvajanja pojedinih republika, Neum, dijelovi općine Stolac i Brčkog ostati bošnjački dio BiH. Ovim dodatkom posebno je bio uređen i status Sarajeva odnosno Mostara, u čijoj je upravi trebala sudjelovati Europska zajednica. Za Mostar je bilo određeno da bude glavni grad konstitutivne republike s hrvatskom većinom. Ovaj je mirovni plan bio aktualan od srpnja do kraja godine 1993. godine. Prema ovom mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnog prava i biti članica Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s tim da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom. Prema planu, svaka konstitutivna republika trebala je usvojiti vlastiti ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika. Svaka je republika, navodi se u dokumentu o oživotvorenju, koji nikada nije stupio na snagu, trebala organizirati i upravljati svojim policijskim snagama, s tim da bi one trebale imati proporcionalno uređen nacionalni sastav. Sve vojne snage trebale su se pak razoružati pod nadzorom UN-a i Europske zajednica od dana stupanja mirovnog plana na snagu. Tim planom BiH se trebala razvojačiti. Bila je predviđena i mogućnost izdvajanja pojedinih republika, no to se nije moglo pak postići bez suglasnosti svih triju republika. Jedini su ovaj plan, kao i druge, prihvaćali samo hrvatski politički predstavnici. Na tragu toga mirovnog sporazuma je upravo uspostavljena Hrvatska Republika Herceg Bosna na zasjedanju Sabora 28. kolovoza 1993. godine. Prije toga su 1991. formirane Hrvatska zajednica bosanske Posavine i Hrvatska zajednica Herceg Bosne kao političke, kulturne, gospodarske i područne cjeline.
Žrtvovali suverenitet
Herceg Bosna je politički okvir koji je obilježio djelovanje većine Hrvata u Bosni i Hercegovini tijekom rata 1991. - 1995. Po navodima bivšeg ustavnoga suca Mate Arlovića, uspostava Hrvatske zajednice, ali i poslije Hrvatske Republike Herceg Bosne imala je stvarno, nacionalno, političko, ali i pravno uporište s obzirom na odredbe Ustava BiH koji je tada bio na snazi. Uz pomoć Republike Hrvatske bosanskohercegovački Hrvati su kroz Herceg Bosnu odigrali ključnu ulogu u svojoj i opstojnosti Bosne i Hercegovine, što je posebice došlo do izražaja u prvim mjesecima eskaliranog rata i srpskih ofenzivnih operacija. S druge pak strane, Herceg Bosna je bila ključno vezivno tkivo kako bi se Hrvati u BiH i Republika Hrvatska obranili od dviju agresija koje su ih pogodile. Jasno je kako se Hrvatska nije mogla obraniti bez suradnje bosanskohercegovačkih Hrvata i širenja bojišnice na ovu zemlju, a s druge strane, bh. Hrvati se nisu mogli obraniti od agresije srpske i bošnjačke strane. Vlastiti suverenitet Hrvati u BiH su položili zbog najvažnijeg nacionalnog cilja - stvaranja hrvatske države, a za što im je bila obećana jednakopravna pozicija u BiH. Koja je pak u značajnoj mjeri nagrizena unitarističkim i separatističkim potezima bošnjačke i srpske strane te neprincipijelne “međunarodne uprave” nad zemljom.
