Dok su druge crkve (u Berlinu) prazne, vjernici Hrvatske katoličke zajednice u Berlinu ne slijede taj trend. Iako se crkva sv. Sebastijana na grije, njezinih oko 600 sjedećih mjesta često nije dovoljno jer se ponekad za bogoslužje na hrvatskom jeziku okupi 700 do 900 vjernika, piše Welt.
Sve je veća sumnja da su Hrvati izostavljeni da im se crkva grije dok su drugdje gdje se crkve griju se prazne. No hrvatska katolička zajednica u Berlinu protivi se tom trendu. I to unatoč činjenici da se crkva zimi ne grije.
Za Hrvate nema grijanja crkve
Dok novca za tople njemačke bogomolje ima, za crkvu u kojoj Hrvati imaju misu na svom hrvatskom jeziku nema, zbog čega „Hrvati sumnjaju da bi iza toga mogao stajati nekakav plan preseljenja“, piše Welt.
Prošlu zimu, kada je temperatura u crkvi pala na minus pet stupnjeva, Hrvati su u očaju postavili privremeni sustav grijanja. No, on je morao biti demontiran prema nalogu uprave nadbiskupije. Vjerojatno su nedostajale brojne birokratske građevinske dozvole koje se nisu mogle brzo dobiti, navodi Welt dodajući kako od tada „raste osjećaj frustracije, a među nekima i sumnja da žele ostaviti Hrvate na hladnom dok se ne raziđu po okolnim, bolje grijanim, ali uglavnom praznim njemačkim crkvama“.
Dok nadležni iz njemačke nadbiskupije svoju odluku pravdaju potrebom za obnovom crkve, a koja je obnovljena 1990. godine, jedan od sugovornika za Welt ističe kako crkvi „ne treba potpuna obnova,već samo samo sigurna i topla crkva!“
-Naša zajednica je čak ponudila da pokrije troškove grijanja, kaže sugovornik Welta dodajući kako iz nadbiskupije “nažalost nije bilo odgovora na to.”
Sekularizirane njemačke crkvene strukture
Mnogi hrvatski vjernici ovu situaciju vide kao „sukob između živahnih stranih katoličkih zajednica i često visoko sekulariziranih njemačkih crkvenih struktura“. Primjerice, u Charlottenburgu, gdje i mnogi Hrvati dolaze na njemačku misu, crkva je zimi dobro grijana. “Dojam da njemačke zajednice vole vidjeti hrvatske vjernike kako posjećuju njihove crkve – nije ni čudo s obzirom na sve manji broj posjetitelja njemačkih misa”, prenosi Welt stav hrvatskog vjernika.
Drugi hrvatski župljanin iz Berlina govori o raširenom neznanju mnogih Nijemaca o katoličanstvu izvan vlastitih granica: „Nijemci vjeruju da katoličanstvo posvuda izumire, kao i kod njih. Ali to je greška. Kod nas u Hrvatskoj vjera je još uvijek vrlo živa, čak i među mlađom generacijom. Ovdje u Berlinu također se borimo da svoju vjeru prenesemo sljedećoj generaciji.”
U razgovoru s njemačkom upravom, Hrvati se često osjećaju kao da su gurnuti u ulogu molitelja. To nije samo problem Hrvata – sa sličnim izazovima suočavaju se i poljske, talijanske, francuske, afričke, španjolske i druge strane zajednice. Ne radi se o nostalgičnom držanju za staro, nego o očuvanju vjere i kulturnog identiteta na zavičajnom jeziku, zaključuje Welt koji još piše o zanimljivoj povijesti crkve Sv. Sebastijana.
Povijest crkve sv. Sebastiana
Tako navode kako je “Sebastijanova crkva” bila simbol otpora protiv nacističkog režima u mračnim godinama Drugog svjetskog rata. Dana 16. studenoga 1943.tu je pokopan pročelnik katedrale Bernhard Lichtenberg, koji je umro tijekom transporta u koncentracijski logor. Sprovodnu povorku do starog groblja katedrale sv. Hedvige pratilo je tada 185 svećenika i tisuće vjernika. Nekoliko dana kasnije, 22. studenoga 1943., crkva je uništena savezničkim bombardiranjem i u potpunosti je izgorjela u roku od tri dana.
Poslije rata 1946. započela je obnova, koja je dovršena 1950. godine. Do 1963. godine crkva sv. Sebastijana služila je kao zamjena za katedralu sv. Hedvige, koja će sada biti svečano otvorena u studenom ove godine. Izgradnja Berlinskog zida podijelila je zajednicu i gurnula crkvu na geografski periferno mjesto i prepuštena je propadanju, piše Welt.
