Dr. sc. Jakov Žižić, poslijedoktorand s Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba, objavio je rad “Konsocijacijska demokracija i demokršćanstvo” u kojemu je objasnio međusobne poveznice koje postoje na teorijskoj i praktičnoj razini te zašto je takav pristup važan za pluralna društva, kakvo je i ono u BiH. Tako je neizravno oponirao i dijelu europskih političara poput Michaela Gahlera iz njemačkog CDU-a koji se, primjerice, u BiH zauzimaju za posve drukčiji pristup od konsocijacijske demokracije koja podrazumijeva uključenost svih važnih segmenata društva u vlast, bilo da su u pitanju narodi, vjerske zajednice. Po Žižićevu mišljenju, model konsocijacijske demokracije povezan je s demokršćanstvom na teorijskoj i praktičnoj razini.
Protuvećinski odnos
Na teorijskoj razini demokršćanstvo je “organski povezano” s konsocijacionalizmom zbog protuvećinskog i nekonfliktnoga razumijevanja demokracije. Za demokršćane suština demokracije nije u koncentriranju moći u rukama većine i rješavanju političkih sukoba preglasavanjem manjine, što je u BiH rak-rana svih odnosa. Prema demokršćanskom gledištu, demokracija se ostvaruje uključivanjem svih važnih društvenih skupina u odlučivanje i rješavanje njihovih političkih sukoba pregovorima i kompromisima, smatra. Gledano kroz prizmu političke prakse, konsocijaciju i demokršćanstvo povezuju primjeri četiriju klasičnih europskih konsocijacijskih zemalja - Nizozemske, Švicarske, Austrije i Belgije, koje su bile segmentirane i na vjersko-ideološkoj osnovi. U pluralnim društvima tih zemalja razvile su se snažne demokršćanske stranke koje su prvenstveno djelovale kao politički izraz katoličkoga segmenta u društvu. Žižić navodi kako sličan suvremeni primjer postoji u BiH, gdje je HDZ BiH najvažniji politički izraz hrvatskoga (katoličkoga) segmenta u toj zemlji. HDZ BiH sebe definira i kao demokršćansku stranku. Povijesni je primjer demokršćanske stranke hrvatskoga (katoličkoga) segmenta u BiH Hrvatska katolička udruga (HKU), koja je kratko djelovala početkom 20. stoljeća. Predavač s Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba objašnjava kako se konsocijacijske demokracije zasnivaju na četirima glavnim elementima - velikoj koaliciji političkih vođa svih bitnih segmenata pluralnoga društva, zatim autonomiji segmenata u odlučivanju o unutarnjim pitanjima, uzajamnom vetu i razmjernosti. Ključno je da je velika koalicija suprotna političkom načelu koncentracije vlasti u rukama izbornoga pobjednika u skladu s pravilom “pobjednik uzima sve”, koje je “upisano” u većinski izborni sustav, a što u BiH zagovara bošnjačka strana kako bi ostvarila dominaciju jedne vjerske skupine i naroda. Po Žižićevu mišljenju, središnja značajka konsocijacijske demokracije je suradnja između elita različitih segmenata, kojom se umanjuje utjecaj centrifugalnih tendencija, odnosno podjela i sukoba koji su svojstveni pluralnom društvu. Iznimka u Europi od ostalih zemalja u kojima je došlo do unutarnjeg integriranja države je Belgija u kojoj je došlo do institucionaliziranja brojnih konsocijacijskih mehanizama kako bi se ublažio produbljeni etničko-jezični rascjep.
Dominacija problem BiH
Uz Belgiju, sličan vjerski i ideološki rascjep postoji i u Švicarskoj, koji se puno lakše prevladava konsocijacijskim mehanizmima nego etnički rascjep. Uz BiH, konsocijacijski aranžmani poslije unutarnjih sukoba uspostavljeni su i u Sjevernoj Irskoj te u znatno manjoj mjeri u Makedoniji i na Kosovu. Suština bh. problema leži u tome, ne zato što postoje mehanizmi koji osiguravaju uključenost različitih zajednica, nego stalni pokušaji bošnjačke politike donekle uz asistenciju međunarodnih dužnosnika za ostvarenjem dominacije. Vrhunac licemjerja, ali očito kao izraz potrebe da se operu od grijeha za pokolj u Srebrenici, jest zauzimanje Nizozemske da se u BiH promijeni politički sustav koji bi omogućio dominaciju Bošnjaka. Sve suprotno od onoga kako je svoje probleme i razlike nadvladala sama Nizozemska.
