Ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini ostavila su dubok trag na građane Bihaća, ali i trajna prijateljstva. Jedan od istinskih prijatelja ovoga grada u vrijeme najveće blokade bio je Dirk Planert, novinar i humanist iz SR Njemačke. Čovjek je to koji je u vrijeme najtežih trenutaka za Županijsku bolnicu “Dr. Irfan Ljubijankić” dopremao pomoć i spašavao bolesnu i ranjenu djecu. I danas se sjeća Bihaća i brojnih ljudskih sudbina, piše Večernji list BiH.
Uspio ući u opkoljen grad
U vrijeme agresorskih napada na Bihać, Nijemac Dirk Planert radio je u tranzitnome centru u Karlovcu. Ni Hrvati ni Ujedinjeni narodi nisu mu, kaže, dopuštali doći u Bihać jer su tvrdili da je nemoguće, pogotovo zbog srpske strane. Onda se jednoga dana susreo s Tomom Zauerom i Diterom Hunelom, koji su ondje dopremali humanitarnu pomoć. S njima se dogovorio da za Županijsku bolnicu u Bihaću, za tamošnji Dječji odjel, prikupe i prevezu hranu i lijekove. Otad se neprestano vraćao u ovaj grad. Priča nam kako je tada vidio brojne predane zaposlenike bolnice, vidno umorne medicinare, ubijene, ranjene branitelje i djecu. Užasnut je bio cjelokupnom situacijom u kojoj mnogi traže svoje bližnje.
– Puno uplakanih majki koje su tražile ranjene ili ubijene sinove željelo je vidjeti granatom pogođenu djecu. Bilo je lijepo doći i susresti te divne ljude u bolnici u Bihaću, raditi s njima i s djecom koja su se tamo liječila.
Dakako, strašna je to situacija koju u Njemačkoj nisu mogli ni zamisliti - sjeća se Dirk Planert, reporter i humanitarac. Uspomene i sjećanja na Dirka i danas su svježi u ratnoj upravi za prijam i distribuciju humanitarne pomoći Županijske bolnice. Sada Karač priča nam kako je Dirk svakog mjeseca dolazio u bolnicu, dovozio dječju hranu i darove za djecu. - Obradovao ih je koliko je mogao u tome trenutku, čovjek je to velikog srca - kaže Karač.
Rastužio se...
O veličini ovoga čovjeka govori i Aldijana Hadžihajdarević, koja je kao djevojčica, zime 1993. godine, trebala preuzeti jedno od dječjih pisama iz njemačkih osnovnih škola i tako se s njima povezati.
Dirk ju je zamijetio u tankoj proljetnoj jakni i pitao je ima li neku topliju. - Kad sam mu rekla da nemam, primijetila sam da ga je to jako rastužilo i on je kazao da ćemo se vidjeti kad dođe sljedeći put. Kad je došao krajem prosinca 1993. godine, Dirk mi je donio jaknu i tada su nastale ove fotografije. I možete na fotografijama po osmijehu vidjeti koliko je meni ta jakna tada značila. Tada sam konačno mogla skinuti tanku jaknu koja doista nije bila primjerena tome vremenu - prisjeća se Hadžihajdarević i dodaje: - Meni prijateljstvo s Dirkom jako puno znači, nastavili smo održavati taj kontakt preko Facebooka. On svaki put kad prelistava svoju fotoarhivu iz ratnoga Bihaća, uvijek nađe neke moje slike i pošalje mi ih. I ja sam presretna što imam doživotnog prijatelja u Dirku. Dirk je definitivno moj prijatelj do kraja života - ističe Hadžihajdarević. Aldijana je samo jedna od brojnih kojima je Dirk umnogome pomogao. Kroz više od jedanaest iznimno kontroliranih agresorskih punktova uspio je prevesti šesnaestogodišnju djevojčicu majci u Njemačku, a potom i dječaka koji je kod njega živio tri godine. Jednom je snimao djecu u bolnici i tek kod kuće, na snimci, uočio malog Jasmina koji je dugo plakao. Zastidio se, kaže, jer je spoznao da je trebao samo zagrljaj. Sljedeći put ga je odmah potražio i proveo s njim nekoliko sati. - Jako sam ga volio, imao je oštećenje mozga, nisam ga mogao izvući zbog velikog hendikepa. Ostao mi je duboko u srcu. Dugo sam nakon rata zvao bolnicu i pitao za njega, a onda je umro - kaže Planert.
“Nadam se i vidimo se. Bok”
Dirku i danas nedostaju Bihać i Husnija Kapić s kojim je cijelo vrijeme surađivao, a kojeg naziva i svojim “bosanskim ocem”. Svaki dan gleda u više od 4000 fotografija koje je zabilježio tijekom rata. Kaže kako je sretan kad preko interneta pronađe osobe koje su od one male i nejake djece postale predivni i uspješni ljudi. Želja mu je ponovno doći te poručuje na hrvatskome jeziku: “Nadam se i vidimo se. Bok.”•
