Posljednji smo se put čuli na Staru godinu u 18:57 sati. Prvi put u 40-ak godina, koliko se poznajemo, nazvao me baš taj dan i čestitao Novu godinu, obično bismo se čuli dan ili dva poslije. Dvaput je ponovio da želi sve najbolje meni i obitelji, pokušao sam uzvratiti, ali je rekao "To je to!" i prekinuo vezu - prisjeća se Iljo Benković zadnjeg telefonskog razgovora s najboljim prijateljem Ivom Gregurevićem. Točno dva dana poslije, opet oko 18 sati, Ilji je ponovno zazvonio telefon, a glas s druge strane slušalice izrekao mu je tužnu vijest: Ivo je preminuo.
- Nije se žalio ni na kakve zdravstvene tegobe, osim na bolove u leđima. Pretrpio je prije desetak godina moždani udar - nastavlja Iljo. Preminuo je, dodaje, 1. siječnja, na isti dan kad i Fabijan Šovagović prije 18 godina, "njegov glumački uzor". Tijelo je pronađeno, po prvim informacijama, tek dan poslije.
Nastavit će njegov rad
I Ivo i Iljo odrasli su u Donjoj Mahali, selu nadomak Orašja i granice s Hrvatskom. Svijeće, mahom u boji hrvatske zastave i s hrvatskim grbom, gorjele su jučer pred skromnom, ali lijepo uređenom kućom u Ulici oslobođenja. Prijatelji i rodbina opraštaju se tako od svoga najpoznatijeg sina - velikog glumca koji je ime Orašja i Donje Mahale pronosio kamo god ga je život odnio. Malo je to mjesto, svi su ga poznavali i svima im je, kažu, teško u srcu.
- Skroman, ljubazan, susretljiv, takav je bio naš Ivo. Vezan je bio za ovu sredinu, što se posebno vidjelo u ratu, kada nam je puno pomagao - priča nam Marko Benković dok stojimo pred kućom u kojoj nitko nije stalno stanovao otkako je prije desetak godina preminula Ivina majka. No, nije zjapila prazna jer je Ivo Gregurević u nju često navraćao.
- Kad god bi dolazio, nazvao bi me i rekao: "Stižem doma!" Uvijek ta ista rečenica. Kuću je gradio za vrijeme najveće ratne ofenzive. Kako su padale granate, tako smo i mi padali s krova dok smo stavljali crijep. Nikada nije namjeravao napustiti svoje selo. Govorio je da ne mogu oni porušiti koliko mi možemo izgraditi. Pamtit ćemo ga kao velikog čovjeka, skromnog, jednostavnog, poniznog, koji se po svojim manirama i ponašanju nije razlikovao od običnih ljudi iz našega kraja. Jedina je razlika to što je bio vrhunski profesionalac u svom poslu, umjetnička gromada, glumački raritet. Dao je ovoj sredini novi imidž i dimenziju, posebice filmskim festivalom, a ja sam imao sreću i čast raditi s njim na tom projektu - govori, pak, Iljo Benković.
Već puna dva desetljeća, naime, sam glumački i redateljski vrh okuplja se u Orašju na Danima hrvatskog filma.
- Nikamo više glumaca i producenata ne dolazi! Tri su predsjednika Vlade RH otvarala taj festival, od Jadranke Kosor, preko Zorana Milanovića do Andreja Plenkovića. Orašje je postalo prepoznatljivo na kulturološkom planu, a poslije i u široj regiji - ističe on i dodaje kako bi u budućnosti ta manifestacija mogla nositi ime upravo njezina tvorca. Nakon njegove smrti imaju, ističe, još veću odgovornost nastaviti put koji je zacrtao.
- Kada bismo samo Ivine filmove prikazivali, imali bismo čime popuniti program festivala idućih 20 godina - nadovezuje se naš sugovornik. Prijatelji su od mladosti, prošli su svašta zajedno, a kada je Iljo stigao na studij u Zagreb, prvo se javio upravo Ivi pa je kod njega jedno vrijeme i stanovao.
- Znali smo se i posvađati, ali nikada nije bilo ljutnje jer se on nije znao ljutiti, niti je to dopuštao drugima, pa je i po tome je bio poseban. A kad smo pripremali festival, letjeli su i notesi, i olovke, i boce. On je bio zadužen za umjetnički, a ja za organizacijski i financijski dio - smješka se on. U šoku je od prijateljeve iznenadne smrti, ali Iljo se, kaže nam, ponaša onako kako bi to i Gregurević htio - bez usiljene patetike.
- Bit ćemo jednostavni i sada, kao u cijelome životu. Pokop je u utorak u 14 sati na groblju Karaula u Donjoj Mahali. Priredit ćemo karmine za 700 do 800 osoba jer očekujemo da će puno ljudi doći na pokop, a svi će biti pozvani i na karmine. Poznavajući njega, volio bi da su sad tu tamburaši. On je Đuka Begović posavske ravnice, živio je tempo dva života. Govore da je umro u 66. godini života, a ja kažem da je umro u 132. godini - prikazuje on.
Bit će pokopan na istome groblju kao i njegovi roditelji, čiji je bio sin jedinac, ali ne i u istome grobu.
Ivu Gregurevića podjednako su cijenile i starije generacije, ali i one mlađe. Vedrana Đurić, Iljina kći, praktički je odrastala uz njega.
- Kao djeci, bio nam je super zanimljiv. Jako je volio, sjećam se, vatromet. I glumili smo pred njim pa bi nas počastio. Kada je dolazio k nama, stala bih na stube i recitirala mu "Voćku poslije kiše". Zvali smo ga čiča Ivđa - smješka se ova mlada žena koja danas živi u Poreču, ali je baš ovih dana u rodnome mjestu pa je pred kućom "čiča Ivđe" i ona zapalila svijeću.
Tuga za Dolores Lambašom
- Svi su ga voljeli. Držao se, na prvi pogled, rezervirano, ali je bio izuzetno osjećajan. Nije volio previše se isticati, pa ni biti u medijima - nastavlja Vedrana.
U Donju Mahalu dovodio je i Dolores Lambašu, s kojom je godinama bio u ljubavnoj vezi. Njezina prerana smrt teško ga je pogodila.
- Nakon što je imao moždani udar, odbacio je i cigarete i alkohol, potpuno. No, nakon Doloresine smrti, vratio se nekim navikama koje su loše za zdravlje. Nije se žalio na zdravlje u posljednje vrijeme. Baš je bio tu za vrijeme kolinja, pa nam je susjed natovario oko tri kilograma čvaraka, smazali smo ih gotovo sve pod vinogradom - priča Anto Prgić, Gregurevićev bratić.
Razlika je među njima četiri godine pa su zajedno otkako znaju od sebe.
- Još kao dijete volio je kaubojske filmove, igrao se kako zabija sjekiricu u drvo, crtao je stripove. Roditelji su podržavali njegovu želju da bude glumac. Krenuo je prvo u Sarajevo u školu, pa je prešao u Hrvatsku, prvo u Vinkovce, a potom u Zagreb. Bio je ustrajan - navodi Anto. Imao je još jednu umjetničku crtu - slikao je.
- Moja tetka Leka, njegova majka, izvjesila je na zidove njegove slike Srca Isusova i Posljednje večere, bile su prekrasne - otkriva nam.
- Kad god je imao sekundu slobodnu, iz Zagreba je dolazio k nama. Slava ga nije promijenila, bio je običan kao i prije. Posavinu je proslavio, čulo se za nju i u Kanadi, Americi, cijelome svijetu, a da nije bilo njega, nikada ne bi znali za ovo mjesto, vjerujte - zaključuje bratić. Ivo je Donjom Mahalom posljednji put hodao pred Božić. Imao je posla oko snimanja pa se vratio u Zagreb.
