Predsjednik Unije OFM u Europi (UFME) i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko uputio je svoju božićnu poruku koju Nedjelja.ba prenosi u cijelosti:
"Draga braćo, Gospodin vam dao mir!
Pozorno čitamo u Franjevačkim izvorima da je sv. Franjo više puta „naslijepo“ otvarao Bibliju i tražio u njezinim redcima savjet kako postupiti u određenim trenutcima. Potom je izvršavao ono što mu je riječ Božja savjetovala. Tako su se dogodile i prve Jaslice − koje su poput živog evanđelja što izobilja teče sa stranica Svetoga pisma. (usp. Admirabile signum, br. 1.)
O, kako nam je danas potrebna ta praksa, ta vjera i povjerenje u Gospodina i Njegovu riječ! Jer, kamo god dostojan čovjek pogleda, na koju god stranu svijeta svrne oči, uočava nered. Nered oko ljudi i nered u ljudima. U jednoj, u drugoj, u trećoj zemlji naših obzorja, pa tako i diljem Europe, uočava se najprije žalosna demografska slika: puno starosti i smrti, a sve manje rađanja, mladosti i života.
Istodobno je iz „istočnoga plućnog krila“ prema zapadnome, u Europi, pokrenut val odlaska mladih obitelji, ponegdje gotovo egzodus koji poprima zabrinjavajuće razmjere. Toliki mladi odlaze sa svojih stoljetnih ognjišta u potrazi za kakvom-takvom ekonomskom perspektivnom i pristojnim društvenim uređenjem.
Usto, europska su područja posljednjih godina puna nekih neznanih ljudi iz dalekih krajeva za koje, čini se, nitko pouzdano ne zna koje su im nakane i kako će se prilagoditi i uplesti u dolazeću, novu sredinu. Ne znam tko bi mogao u ovome trenutku naslutiti kakva će biti slika ovdašnje Europe za deset, dvadeset, trideset godina?!
Ovaj izvanjski ljudski nered (možda bi pravi izraz bio zbrka narodâ – perturbatio populorum) mogao bi se još nekako razumjeti i podnijeti s nadom da takve prilike neće potrajati dugo. I tijekom prošlosti bilo je sličnih stvari. Ali mnogo je ozbiljniji i opasniji nečist izvor iz kojega dolazi taj nesklad. A rečeni je izvor unutarnji nered ljudske zajednice. Nešto se strašno dogodilo na licu naroda.
Uvjerava nas starozavjetna opomena: „Ovo je narod koji ne sluša glase Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene. Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.“ (Jr 7, 28). Netko ili nešto uspjelo je unijeti u dušu mnogih ljudi – u razum, volju i savjest – dosad nečuven i neviđen nered i uvesti u društvo neki čudan teror manjine nad većinom. Poput gljiva rastu u mnogim državama protunaravni i proturazumski zakoni, kojima se građane prisiljava da žive i čine protiv samih sebe, protiv vrijednosti sažetoj u biti čovjek.
Papa Franjo piše: „Rođenje djeteta budi radost i čuđenje, jer nam pred oči stavlja veliki misterij života.“ (A.s., br. 8.) Tijekom više tisućljeća domaći su miljenici bili samo Božja stvorenja, ljudska djeca. Danas nijedan zakon ne govori o djeci kao kućnim miljenicima, radosnicima života. Danas su to postali kućni ljubimci, psi i još poneke životinje. Teško je naći neki europski, pa i svjetski grad u kojemu se ne može vidjeti ova slika: stotine i tisuće siromašnih beskućnika spavaju pod mostovima, u pothodnicima, na klupama u parkovima, a tisuće i tisuće pasa i drugih životinja spavaju u udobnim ljudskim stanovima! Cijena čovjeka u društvu pala je na najnižu razinu.
Može li se tu nešto učiniti? Na koju nas žurnost poziva ovo tužno stanje u Europi i u svijetu?
Sjetimo se: prije dvije tisuće godina, dok je svijetom vladao silom nametnuti „rimski mir“ (Pax Romana), dok su po gradovima Rimskoga Carstva trgovci robljem davali četiri roba za jednu papigu, dogodio se na rubu toga istog carstva prvi Božić – rođenje Božjega Sina, Bogočovjeka Isusa iz Nazareta. S Njim je počeo val života koji se nikada neće zaustaviti. A počeo je na neočekivan način: Isus nije pozivao na oružanu revoluciju, nije smijenio nijednu vladu, nije mijenjao državne zakone, nije ukinuo ropstvo i druge nepravde...
Ništa od svega toga. Došao je promijeniti ljudska srca. Njegov zahvat u ljudsku povijest, kojim je zasadio svoje kraljevstvo među ljudima, raste, kroči sitnim koracima poput gorušičnoga zrna, ali nezaustavljivo.
Mi smo danas zabrinuti zbog teške situacije u svijetu. Sastajemo se, razgovaramo, služimo se mnogim sredstvima, mijenjamo metode, podupiremo svoj rad znanstvenim sredstvima, pokušavamo ishoditi promjenu nekih zakona, prosvjedujemo... Ali možda ne uočavamo da je ovodobnost u mnogočemu slična Isusovu vremenu. Ne uočavamo da naše vrijeme ne treba na prvome mjestu vanjsku borbu; ono treba Božić, kao i u Isusovo vrijeme. Prvi Božić bio je Isusov osobni Božić.
On se tada rodio u čovjeku. Naše vrijeme treba naš Božić, prisutnost njegova otajstvena tijela, treba naše rođenje – u Njemu. Taj Božić želi Isus kada kaže da će Njegovi sljedbenici činiti čudesa veća od Njegovih: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti, jer ja odlazim Ocu.“ (Iv 14,12)
Isus je učinio mnoga čuda. No, postoji nešto što je veće od „običnoga“ čuda: Vjerovati Isusovim riječima i živjeti po njima svaki dan veće je od bilo kojega pojedinačnog čuda. Živjeti u nesklonome i bezbožnom svijetu, a trajno disati Isusovim duhom – to je čudo nad čudima. Isus nas, dakle, nije pozvao da činimo tek pojedina čuda, nego da jednostavno budemo trajno čudo življena života u, naočigled, poganskome svijetu. A to je mnogo veće.
I obrazložio je zašto nam je to namijenio: Jer On odlazi Ocu. Netko ga mora ovdje vidljivo zamjenjivati u svim sferama života. Drugim riječima, pozvao nas je da u ovome svijetu budemo On sam: da činimo kako je On činio, ljubimo kako je On ljubio, molimo kako je On molio, praštamo kako je On praštao, trpimo kako je On trpio i da svoj križ uznesemo na svoju Golgotu te spremno pružimo ruke na razapinjanje i umremo u Očeve ruke (usp. Lk 23, 46). Na takav put poziva i papa Franjo razmatrajući o jaslicama uz koje motrimo poniznost, siromaštvo i samoodricanje, koji vodi od betlehemskih jaslica do križa. (usp. A.s., br. 3.)
Lijek današnjemu svijetu, dok luta ili je već zalutao u jednu od najgorih slijepih ulica u svojoj povijesti, i u svako drugo vrijeme, nisu neki naši veliki ljudski planovi i programi, naše nove i sve novije metode, nego samo naš Božić, naš Greccio, vidno Kristovo utjelovljenje u nama, Porođenje Njegova otajstvenoga tijela.
Stoga: „U školi svetog Franje otvorimo srce toj jednostavnoj milosti, pustimo da to čuđenje iznjedri poniznu molitvu: naše 'hvala' Bogu koji je želio s nama podijeliti sve kako nas nikada ne bi ostavio same.“ (A.s., br. 10.)
Sretan Božić i Božjim blagoslovom ispunjena 2020. godina!"
