Obrti su nastajali i razvijali se kao prijeka potreba vremena i života ljudi, a onda s godinama stare zanate, kao i sve, polako potiskuju nove tehnologije. Ipak, neki su se zadržali i danas, kao što je košaraštvo - sa stogodišnjom tradicijom u Posavini. Štoviše, Posavina se pozicionirala i na mapi Europe kao značajan prostor košaraštva, piše Večernji list BiH.
Unatoč neumoljivim kretanjima svjetskoga tržišta i “poplave” značajno jeftinijih plastičnih proizvoda, i svakako unatoč turbulentnom razdoblju i financijskim minusima koje im je donijelo koronavrijeme, s oraško-domaljevačkog područja još uvijek nekoliko uglednih košarača izvozi svoje pletarske proizvode gotovo umjetničke vrijednosti.
Njemački projekt
Ovoga puta govorimo o jednom posebnom majstoru od košare Đuri Dominkoviću, koji je vještini košaraštva nedavno učio Afrikance u Njemačkoj, a sve vođeno odličnim socijalnim projektom njemačke vlade. Đuru su pozvali u Njemačku kako bi čak pola godine bio učitelj košaraštva. Uspješno je obučio šest Senegalaca zanatu pletenja košara od vrbova pruća, koji će u Africi početi obučavati tom starom zanatu svoje zemljake. Zanimalo nas je kako je tekla obuka i koliko su Afrikanci bili vični tom starom zanatu pretvaranja šibe u prekrasni komadni namještaj, stolice, police, regale, košare…
Prvi košarač
Posavljak koji je imao priliku obučavati Afrikance zapravo je sin čovjeka koji je prvi počeo s košaraštvom u Posavini. Dakle, Đuri je nekako bilo predodređeno nastaviti obiteljski posao i naslijediti očevo zanimanje. Već pet desetljeća učio je iz dana u dan kako će svojim prstima plesti tvrdu posavsku šibu i pretvarati je u prekrasne predmete. Dočekao je sada da bude i učitelj.
Đuru smo zatekli u njegovu domu u Tolisi gdje se na svim vidnim mjestima ističu prekrasni detalji izrađenih proizvoda od vrbova pruća.
Početak razgovora uvijek je u znaku početka tog za Marijana puno više od običnog posla, jer iza njega ostaje uvijek ugrađen dio osobnosti i umijeća izrade raznoraznih proizvoda.
Zahvalni na učenju
- U početku nije bilo lako zbog problema u sporazumijevanju, ali kada su ruke počele govoriti kroz vrbovo pruće, prepreke su nestale. Ja sam strpljiv čovjek i želio sam ih naučiti dobro ovome obrtu, što sam i uspio, a oni su vrijedni ljudi žedni znanja koje će im značiti bolji život u svojem kraju. Kada su naučili posao, radosti nije bilo kraja jer oni su toliko srdačni. Mene i suprugu grlili su kao svoje najmilije i zahvaljivali što im prenosim svoje znanje - kazuje nam posavski košarač Đuro Dominković.
A koliko će taj zanat značiti Senegalcima, najbolje potvrđuje činjenica kako će oko 10.000 ljudi, čiju je obuku financirala njemačka vlada, moći živjeti od svog rada, a ne, kao do sada, za 50 eura mjesečno, a i to je upitno.
Đuro navodi kako je ostvario iznimno dobar odnos s učenicima jer kroz rad je bilo i ležernosti, običnog razgovora, u kojem ih je podučavao i rodnoj ravnopravnosti, poštovanju žena.
- Govorio sam im kako i ja poštujem tradiciju, ali nije ispravno da u Africi žene nose na glavama ogromne terete dok muškarci sjede u hladu i samo ih pogledima prate. Ne znam koliko su ovaj dio prihvatili, ali barem sam ih zamislio i o tom problemu - zaključuje Dominiković.
S puno dojmova i lijepih druženja, kaže nam, vratio se svojoj Posavini i njezinoj svakodnevici kako bi nastavio razvoj košaraštva u svojem rodnom kraju.
