Glumica Marijana Mikulić nedavno je javno pričala o problemima u razvoju koje ima njezin najmlađi sin. Otkrila je kako maleni Jakov ne govori, ne gleda u oči i ne odaziva se na svoje ime. Sada je s pratiteljima podijelila Jakovov napredak i otkrila kako je izgledao dan za koji ona tvrdi da je bio najljepši.
"Nadobudna izašla s njim bez kolica, on na guralici, juri kao munja. Ne staje ni na 'stani', 'stop', 'Jaki'... Ništa! Trčim Trakošćanskom, hvatam ga za majicu, kosu, za što stignem, da ne podleti pod auto. Do parkića mokra. 67 penjanja na veliki tobogan, a ja kao majmun gore dolje za njim jer je na vrh tobogana rupa na drugu stranu, kapituliram! Idemo doma na predah, pa s kolicima van" započela je Mikulić.
"Krug s kolicima, hajde ipak idemo u drugi parkić gdje lakše on sam može na sve penjalice. Nakon 53 spuštanja u rekordnom roku, trčećeg podlijetanja pod noge djevojčica na ljuljama, krađe štapića s klupe od nepoznate žene, ponudim mu autić. Standardno - pokazujem svojim prstom i kažem 'daj auto'. Pa njegovim prstom i kažem 'daj auto. A on će 'da auto'. Znači sve", napisala je Marijana i priznala da joj je to bio najljepši dan.
"U sjenu pada moj mokar grudnjak i gaće od trčanja za njim da se ne zabije u nekoga, u sjenu padaju njegove zapišane gaće jer - skidanje s pelena. Rekao je 'da auto'. Doduše, onda je odjurio dalje spuštati auto niz tobogan pa juriti za njim, ali danas je najljepši dan, a ovo popodne je vrijedilo svake kapi znoja i mojih 13 tisuća koraka danas", zaključila je glumica koja je dobila gomilu komentara podrške nakon što je podijelia status. "Bravo, korak po korak", "Velika pobjeda", "Ljubav može sve, a ljubav majke pomjera planine" pisale su joj pratiteljice. Podsjetimo, glumica je nedavno otkrila kako izgleda život s Jakovom i kako cijela situacija utječe na obitelj, ali i odnose s drugim ljudima. "Lako je pričat. Ja sam jako dobro znala kako bi gojila, dok dicu nisam ni imala. Moja dica neće imat ispade nervoze, niti ja, ikada, ja ću biti tiha voda koja gasi požare zagrljajima ljubavi, uvijek (ako se kod moje djece požari ikada dogode). Uvijek ću imati strpljenja, ljubavi, za svu svoju djecu jednako, neće me dirati ničiji komentari sa strane, živjet ću svoj život. Život me demantirao kroz mnogo područja, u majčinstvu posebno, mnogo puta, toliko toga sam popustila, pRopustila, pretjerala, suza isplakala, što od muke što od nemoći, plivanja uzvodno, uporno, i kada sam na izmaku snaga. Sada plivam samo kako Jaki dirigira, ako mu je dobar dan, družimo se, ako nije ili se sve otkazuje ili se dolazi unaprijed s isprikama da ćemo možda morati brzo otići. Nema na silu, nema sjedenja, ispijanja kava, jedno od nas stalno na nogama u niskom startu. Ljudi nam objašnjavaju tko je sve kasno progovorio i sve danas ok, kao da mi sami doma nemamo dvoje djece koja su kasno progovorila, muške, kao i Jakov (to je često argument, da muška djeca kasno progovore).
Zašto uopće ovo pišem? Na odmoru smo, kod svojih, idemo onda vidjeti prijatelje, kumove, ljude koje vidimo samo kad smo tu. Svi se trude, ali rijetki imaju razumijevanja, rijetki uopće žele razumjeti, većinom nas gledaju kao da nismo normalni, mi, dijete, ne znam. Jer valjda kada vidiš dijete bez noge ne trebaš puno razumijevanja - znaš da ne može trčati. A kad vidiš veselog zdravog, motorički spretnog trogodišnjaka, svi misle da mu roditelji nisu normalni jer misle da mali treba pomoć. A onda Jakov ima sat vremena plača u komadu, ili bježi cijelo vrijeme iza ulaznih vrata jer želi pobjeći, pa moramo upaliti crtiće da ga se primiri, iako ekrane moramo izbjegavati...
Ljudi dragi, ja tako želim vjerovati vama, a ne stručnjacima, tako želim vjerovati da su dvije institucije (6 stručnjaka) pogriješile u procjeni, a da ste u pravu vi bez dana u području logopedije, psihologije, defektologije, rehabilitacije. I sama vjerujem i nadam se najboljem. Ali samo da znate da svojom pričom ne pomažete, iako ne sumnjam da su vam namjere dobre. Znate, nekad, kad čovjek ne zna što bi rekao, može i šutit, ne znamo i ne moramo svi o svemu sve znati", napisala je tada Mikulić.
