Tragični epilog filmske potjere za odmetnutim serijskim ubojicom Edinom Gačićem samo je još jednom skrenuo pozornost bh. javnosti, ali isto tako i pravosudnih tijela i policijskih struktura na problem koji u ovoj državi postoji kada je riječ o pripadnicima bivših paravojnih formacija.
Taj bivši mudžahedin i pripadnik postrojbe El Mudžahid, znane u ratu po nebrojenim zvjerskim zločinima diljem cijele BiH, nastradao je jučer u sukobu sa specijalcima MUP-a čime je epilog njegovih žrtava u krvavom pohodu zaustavljen na četiri, a i sam je na kraju postao žrtvom svog suludog pohoda. Koliki je to sigurnosni problem i izazov za policijske strukture, mogli smo svjedočiti tijekom potjere koja je trajala punih devet dana uz angažman više od 1000 policajaca te uz raspisanu nagradu od 50.000 KM za informaciju o bjeguncu.
Nažalost, cijela ova situacija rezultat je spleta različitih okolnosti pri kojima je vrlo izgledno bilo kako će se nešto ovakvo dogoditi, samo je bilo pitanje vremena. Naime, činjenica je kako postoji ogroman problem s radikalizacijom, primarno kada je riječ o bivšim pripadnicima mudžahedinskih postrojbi iz prethodnog rata, ali još i više kada je riječ o povratnicima iz redova ISIL-a i Al Nusra fronte s ratišta diljem Sirije i Iraka.
S potpisom Trećeg korpusa Armije BiH u čijem je sastavu, uz blagoslov i oduševljenje tadašnjeg rukovodstva BiH, djelovao odred El Mudžahid, počinjeni su neki od najbrutalnijih zločina u proteklom ratu. Zvjerski su u obrednim likvidacijama masakrirani Hrvati u središnjoj Bosni, kao i Srbi u Vozući i u još nekim dijelovima pod djelovanjem ovog odreda, o čemu svjedoče čak i jezivi videozapisi kakvi su se donedavno mogli nabaviti u Sarajevu kod distributera CD-ova. Neki od njih i danas se nalaze objavljeni na YouTubeu. U pravilu se radilo ili o civilima ili o razoružanim vojnicima nad kojima su vršena zvjerska obredna mučenja i likvidacije.
Za te zločine vodilo se nekoliko procesa, ali nitko nije osuđen iako je riječ o likvidacijama i zločinima kakve smo dva desetljeća kasnije mogli gledati na teritoriju tzv. Islamske države, nad čim se zgražao cijeli civilizirani svijet. Mi smo to, nažalost, doživjeli i gledali devedesetih po istom receptu i na isti način.
Kao što je i 1992. - 1995., uz sudjelovanje stranih paravojnih formacija, tako je i u posljednjih nekoliko godina, uz Kosovo, BiH bila jedno od glavnih središta za novačenje radikalnih islamističkih kadrova. Preko dobro organizirane mreže, nerijetko pod pokroviteljstvom sumnjivih nevladinih i humanitarnih fondova i organizacija, vrbovani su mladi ljudi, većinom bez posla i bilo kakve perspektive te pod okriljem borbe za vjeru iskorištavani za slanje na ratišta gdje je tzv. Islamska država vodila ratove koji su svi odreda izgubljeni. Mnogo tih mladića poginulo je u rovovima na području između Sirije i Iraka, a oni koji su preživjeli vratili su se u BiH.
Malo tko je obratio i još uvijek obraća pozornost na te ljude koji su i po nekoliko godina proveli na ratištima svladavajući ratničke vještine pod konstantnom indoktrinacijom militantne mržnje prema svima, pa čak i prema Bošnjacima koje drže nedovoljno informiranim i pravim muslimanima.
Časopis koji je svojedobno izdavala tzv. Islamska država pod nazivom Al-Dabiq prenosio je poruke “braći” u Bosni, koje su im upućivali i preko videozapisa njihovi zemljaci koji su se odvažili otići na ratišta Bliskog istoka.
U tim porukama mržnje i apsolutnog obezvrjeđivanja pripadnika drugih vjeroispovijesti koristi se izraz ćafi ili kjafir, što znači nevjernik i kad je riječ o “ćafirima”, mora se biti nemilosrdan, kako se navodi u napucima islamskih boraca iz Sirija i Iraka. Relevantna kritična masa regrutacije za ovakve aktivnosti predstavlja ogroman broj pripadnika ekstremnih islamističkih skupina poput vehabista i selefista kojih u BiH svakim danom ima sve više.
Nigdje ovi radikalni islamistički pokreti nisu naišli na tako plodno tlo kao što je to slučaj s BiH i Kosovom, što je donekle i razumljivo jer je riječ o slabo razvijenim zemljama, s nikakvim gospodarstvom i lošom i bezizlaznom ekonomskom situacijom, što je, po definiciji, idealno tlo za uzgoj radikalnih ideja koje uvijek mogu potpaliti nove sukobe.
Zato još više brine i zbunjuje činjenica kako sigurnosne agencije u BiH redovito izgledaju iznenađeno, nepripremljeno i nespremno na ovakve probleme i mogućnosti. Poduzimaju li se uopće operativne radnje nadzora i praćenja situacije, posebice kad je riječ o ljudima koji su iz tog miljea, a već su počinili brutalne zločine? U ovom slučaju Edina Gačića, koji je ne jednom, nego čak dva puta izvršio teško ubojstvo da bi se on nakon svega šetao državom i ubio ponovno.
Nije ovo prvi put da radikalizirani elementi u BiH počine zločin, ali se nekako uvijek završi nedorečeno bez izvlačenja bilo kakve pouke ili naknadne akcije koja bi rezultirala nekim ishodom.
Vehabijska i selefijska naselja u kojima je na snazi šerijatski zakon, središta za vrbovanja islamskih boraca za strana ratišta, ogroman broj pripadnika odreda El Mudžahid koji i danas žive i djeluju u BiH, kao i zabrinjavajući broj boraca povratnika iz Islamske države svakoj državi i sigurnosnoj strukturi u svijetu bili bi i više nego prodoran alarm za uzbunu kako se mora poduzeti nešto na prevenciji i sprečavanju ovakvih mahnitih pohoda.
Doduše, u našoj kompleksnoj zemlji gdje je jako mala bara, a previše raznih krokodila, to završi uvijek na isti način.
Hoće li napokon nadležni poduzeti nešto na rješavanju ovog gorućeg problema, je li masa ubijenih ljudi, pa i njihovih kolega i vojnika i policajaca dovoljan motiv da se nešto pokrene s mrtve točke ili ćemo i dalje gledati filmske potjere s neizvjesnim ishodom strahujući za svoje živote?
