Na platou Rostovo, iza motela pronađeni su ostaci ljudskog skeleta a prema sumnjama nekolicine bugojanskih Hrvata radi se o osobama koje su nestale i za kojima se još uvijek traga, a posljednje informacije govore da su baš na tome dijelu Rostova posljednji put viđeni.
Slučajnim iskopom pronađene su ljudske kosti, dijelovo lobanje , dvije patike, đemper, vunene pape, kao i kodulja, a prema informacijama koje imamo na tom prijedjelu moglo bi se pronaći još kostiju i ljudskih ostataka.
Mjesto je pod kontolom policije 24 sata.
Etničko čišćenje koje i danas traje
Iz Bugojna je tijekom agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu protjerano gotovo 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora prošlo je gotovo dvije tisuće Hrvata od kojih je 470 bilo pripadnika HVO-a.
Za Hrvate Bugojna, sredina srpnja 1993. godine, odnosno, 17. srpanj, značio je početak uništavanja jednog naroda i svega onog što ima veze s njihovom zajednicom, identitetom, tradicijom, vjerom – sveukupnim životom kojeg su Hrvati dali za Bugojno i dolinu Vrbasa.
Tog, 17. srpnja 1993. godine u mjestu Vrbanja iz zasjede su napadnuti Miroslav Talenta, Mijo Vučak, Dražen Miličević, Ivica Grabovac i Josip Marjanović. Svi su bili pripadnici HVO-a. Talenta je poginuo na mjestu događaja, Miličević i Marjanović pobjegli, Grabovac pušten, a Vučak ubijen uz povike lokalnog bošnjačko-muslimanskog stanovništva “Ubij ustašu”.
Nakon što je tzv. Armija BiH “očistila” Travnik, Zenicu, Kakanj, Fojnicu, i aktivno napadala Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Kiseljak, u Bugojno su pristigle i druge brigade tzv. Armije BiH te pripadnici “El mudžahida” kako bi se “hrvatsko pitanje” u Bugojnu i u potpunosti riješilo.
Etničko čišćenje s kojim su počeli tog 18. srpnja 1993. ni do danas nije završeno. Masovnim napadima na sva naselja gdje su živjeli Hrvati, potom gradsku četvrt Gaj u kojoj su se domobrani i pripadnici VP-a HVO-a predali te smjestili u motel Kalin, tzv. Armija BiH zarobila je pripadnike HVO-a i civile i 25. srpnja 1993. službeno počela napad “na sve hrvatsko” u ovom srednjobosanskom gradu.
S 15 tisuća na tisuću Hrvata
Čak i nakon što se HVO dobrovoljno predao, tzv. Armija BiH protjerala je gotovo 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora je prošlo 1643 Hrvata od kojih je 470 pripadnika HVO-a, ukupno je stradalo 90 civila, njih 12 je ubijeno ritualno, a za 19 nestalih bugojanskih intelektualaca se i dan danas traga.
U srpnju 1994. Bugojno je s 15 tisuća Hrvata, ostalo na njih tisuću.
Stradanje Hrvata Bugojna epskih je razmjera. To dokazuje i činjenica da čak ni nakon progona Hrvata 27. srpnja 1993., tzv. Armija BiH nije odustala od agresije prema svemu što je bilo hrvatsko, ali i katoličko.
Zapaljeno je gotovo tri tisuće obiteljskih kuća, uništeni svi objekti u privatnom vlasništvu Hrvata, crkve devastirane i oskvrnute, sva katolička groblja minirana, a Hrvatski dom u središtu grada postao sjedište El – mudžahida.
Tadašnje Ratno predsjedništvo Bugojna na čelu s Dževadom Mlaćom poticalo je takve aktivnosti i to kroz “Agenciju za otkup”, a brojne su Hrvate, prije egzodusa, tjerali da “daruju” stanove susjedima Bošnjacima, uglavnom, pripadnicima tzv. Armije BiH.
O teroru muslimansko-mudžahedinske vojske prema Hrvatima u Bugojno najbolje govori tretman prema pripadnicima HVO-a. Kompletna brigada bugojanskog HVO-a završila je u logorima smrti tzv. Armije BiH, brojni su odvođeni na prisilan rad na bojišnice prema Novom Travniku i Uskoplju.
Primjerice, Mario Zrno i Mladen Havranek su u logoru, odnosno, klaustru časnih sestara u Bugojnu, potom i zgradi Gimnazije, pretučeni željeznim cijevima i polugama, a od čega su i preminuli.
Suglasnosti Selme Cikotića
Vlatko Kapetanović bio je zarobljen u privatnoj garaži, ruku vezanih na leđima, te je danima ležao u lokvi vode. Nakon toga je ubijen, a pronađen je u “kanalu uz cestu”.
Ivicu Šakića i Josipa Lučića zarobili su u sušionici za meso, Franju Ivandića strijeljali u Gračanici. Miru Kolovrata ubili su u vlastitom stanu, iznad beogradske knjižare “Kultura”, na kauču u sjedećem položaju, a njegovo tijelo, zamotano u deku, ostavili ispred zgrade Ljubljanske banke kako bi taj zločin namontirali HVO-u.
Izravnu odgovornost za ubojstvo Mire Kolovrata snosi Nijaz Bevrnja, zamjenik zapovjednika zatvora u zgradi Gimnazije. Zarobljenici su stradavali i pri kopanju rovova, poput Davora Jezidžića i Željka Tabakovića. Logoraši sa stadiona Iskra su odvođeni na bojišnice prema Uskoplju, prema naredbi Tahira Granića i Fahrudina Agića, a uz suglasnost tadašnjeg zapovjednika Operativne grupe Zapad, Selme Cikotića.
Branko Juričić, odveden je u bugojanski MUP na saslušanje, potom podrum zgrade u kojoj je stanovao, upućen na drugu stranu ulice i naposljetku, pri prelasku ulice, pogođen hitcem iz puške. Zdravka Božića, Dominka Jukića, Zdravka Bijadera i Ivu Miljka su nakon zarobljavanja i fizičkog zlostavljanja, likvidirali – Jukića zaklali, a ostalu trojicu ubili iz vatrenog oružja. Privremeno su bili pokopani pored jedne kuće u naselju Drvetine, a nakon ekshumacije, na groblju u selu Bristovi.
Kroz 58 logora prošlo gotovo 2 tisuće Hrvata
Pripadnici HVO-a bili su zarobljeni u 58 logora, a po okrutnosti, istaknuli su se u salonu namještaja “Slavonija” gdje se obavljala evidencija i izbor zatočenika, zarobljeni su bili u klosteru časnih sestra, zgradi Osnovne škole Vojina Paleksića i Gimnaziji.
Preživjeli logoraši u iskazima su navodili kako se u nekoliko navrata u ćelije puštala vatrogasna crijeva, a iz zgrade BH Banke, odvedeni Bugojanci, ni nakon 24 godine nisu pronađeni.
Civile ubijali rafalima, masakriranima crtali na čelima “U”
U Bugojnu je stradalo ukupno 90 civila. Način likvidacije bugojanskih Hrvata jasno dokazuje provedbu etničkog čišćenja. Niko Grabovac, Ilija Brečić i Mara Jazvić ubijeni su ralafnom paljbom ispred BH Banke. Bračni par Mršo, arhitekti po struci, Slavko i Manda, ubijeni su, a njihova ugljenizirana tijela pronađena u podrumu susjedne kuće. Starca Ljubu Košaka ranili su kod bugojanske ribarnice gdje je i preminuo, a Blagi Miličeviću, prilikom ubojstva, na čelu urezali “U”.
Nekoliko civila je zapaljeno u selima oko Bugojna,a starica Ljuba Palinić ubijena u vlastitoj kući koju su pripadnici tzv. Armije BiH raznijeli eksplozivom. Miju Križanovića, sedamdesetogodišnjaka, masakrirali su i potom njegovo tijelo zakopali u “đubrište” pored štale u selu Vrpeći. Njegovo tijelo navodno je pronađeno i iskopano, s još nekoliko tijela ubijenih Hrvata. Svi oni, mrtvi, bili su vezani konopcem za noge.
U selima Jablanje i Odmak ubijeno je 10 osoba hrvatske nacionalnosti, a tijela su im pronađena u grobnici Nike Lubure, pokrivena najlonom. Kada je 1995. rađena ekshumacija, iskazi navode, kako najlona više nije bilo, a pronađene se i ljestve u grobnici. Smatra se kako su im tijela pokušali zapaliti kako bi se onemogućila identifikacija i način stradanja civila.
Ratne zločince nad Hrvatima SDA nagrađivala
Bugojansku knjigu smrti ispisali su Selmo Cikotić, tada zapovjednik OG Zapada koji se niz godina dovodi u vezu s nestankom bugojanske skupine iz BH Banke. Cikotić je bio podređen Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa tzv. Armije BiH sa sjedištem u Zenici. Prijepiska Hadžihasanovića i Cikotića o „zarobljenim Hrvatima koji imaju poseban tretman” nebrojeno je puta objavljena u medijima, na nju su apelirale i stradalničke udruge. Ipak, Cikotić je bio četiri godine savjetnik za obranu u kabinetu Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, a sada je SDA-ov kandidat za ministra sigurnosti FBiH.
Sadržaj ratnog dnevnika Dževada Mlaće, nalogodavca i potencijalnog egzekutora bugojanskih Hrvata, također je objavljen ranije u medijima, bio je i dokazni materijal u Sudu BiH. Ništa to nije bilo dovoljno da se Tužiteljstvo BiH pozabavi ulogom Dževada Mlaće u udruženom zločinačkom pothvatu protiv bugojanskih Hrvata.
Mlaćine rečenice iz dnevnika kako „Hrvate Bugojna treba istrijebiti” , da „legalno nijedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren” i da „tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti” nisu bile očito dovoljne da pravosuđe u BiH pokrene istragu. Postupak protiv njega nikada nije pokrenut, iako su Vojna tužiteljstva 1995. i 1996. slala kaznene prijave zbog ubojstava hrvatskih civila u Bugojnu.
Pravosudni organi u BiH još uvijek ignoriraju činjenice o Ratnom predsjedništvu u Bugojnu, njegovim članovima, poput Abdulaha Jeleča, Meše Duvnjaka, Faruka Aganovića te njihovim eventualnim saznanjima i informacijama.
Gasal – krvolok nagrađen direktorskim mjestom
Sud BiH pravomoćno je osudio 2013. godine Senada Dautovića i Nisveta Gasala na četiri godine zatvorske kazne sudeći im po Kaznenom zakonu BiH (op.a. blaži od KZ SFRJ kojim se sudi pripadnicima HVO-a i VRS-a). Musajbu Kukavici izrečena je pravomoćna presuda od četiri godine zatvora jer je bio zapovjednik straže. Dautović je bio načelnik policijske postaje u Bugojnu a optužnica ga je teretila za sudjelovanje u planiranju zarobljavanja civila hrvatske nacionalnosti.
Nisvet Gasal tijekom devedesetih bio je zapovjednik zarobljeničkog logora na stadionu “Iskra” u kojem je bilo zarobljeno 357 hrvatskih civila i vojnika, a nedavno je imenovan direktorom Kulturno – sportskog centra u Bugojnu.
Hrvati za stradanje obitelji Miloš smatraju odgovornim i Hanefiju Prijića zvanog – Paraga. Paraga je inače, u zeničkom KPD-u odslužio petnaestogodišnju kaznu zbog ubojstva trojice talijanskih humanitaraca na planini Radovan.
Paraga je 2015. uhićen u zračnoj luci u Dortmundu, prema talijanskoj potjernici, a nedavno mu je presuđen doživotni zatvor. Konzul BiH u Njemačkoj pisao je žalbu zbog ovog pravosudnog postupka. Paragina egzekucija obitelji Miloš za pravosuđe u BiH kao da se nikada nije dogodila.
Bošnjački teror i nakon Daytona
Teror bošnjačko-muslimanskih vlasti prema bugojanskim Hrvatima nije stao ni nakon Daytona. Povratak je opstruiran što verbalnim prijetnjama što eksplozivnim napravama.
Pravosudnu zadovoljštinu žrtve još uvijek nisu dobile jer se Tužiteljstvo BiH uglavnom bavilo „sitnim ribama” sklapajući s optuženima nagodbe i sudeći im po blažem Kaznenom zakonu.
Vrhuška SDA i tzv. Armije BiH, odnosno dvojac Cikotić i Mlaćo, i danas su „moralne gromade” i „prekaljene patriote”, a zločini koji su organizirali, ako su se i dogodili, kako to sam Bakir Izetbegović voli reći, bili slučajni i nisu bili dio plana.
U posljednjoj „operaciji” koju bošnjačka vlasti u FBiH vodi protiv svega hrvatskog, istaknule su se, naravno, i druge stranke – osobito SDP. Tako je notorni Zukan Helez, ministar iz platformaške Vlade BiH preživjelim hrvatskim logorašima ukidao naknade, savjetnikom u svom kabinetu imenovao jednog od upravitelja Iskre, Besima Hodžića.
SDP-ov vijećnik, Elvis Tukar, prije nekoliko godina je prijetio javno na sjednici Općinskog vijeća, Miroslavu Zeliću, preživjelom logorašu iz logora Stadion Iskre rekavši: „Pobili smo vas 93., pobit ćemo vas opet”. Za govor mržnje Tukar nikada nije odgovarao.
Udruge proistekle iz Domovinskog rata nekoliko su puta inicirale postavljanje spomen ploče stradalima u zgradi BH banke gdje je danas smješten Medžlis Islamske zajednice što se do sada nije dogodilo. Obiteljima nestalih Bugojanaca prijetilo se, pljačkala imovina i otimala zemljišta.
Bugojno je, tako, tijekom 1993. bio logor otvorenog tipa za hrvatske civile i pripadnike HVO-a kojeg su organizirali SDA-ovi kadrovi.
Danas, pak, SDA-ovi kadrovi zloupotrebom institucija države BiH u koju se kunu za svoja zlodjela – ratne zločine protiv civilnog stanovništva, kršenja Ženevskih konvencija i protupravna zarobljavanja, bivaju nagrađeni.
