Općenito, najmanje šanse za preživljavanje raka imaju oni oboljeli od raka pluća ili jajnika - ali ne zato što je riječ o agresivnim oblicima karcinoma, već zato što se većina slučajeva uoči u trećem ili pak četvrtom, zadnjem stadiju. Iako je nezahvalno prognozirati preživljavanje, liječnici ipak slažu statističke tablice koje prikazuju stope smrtnosti od raka.
Ova tablica autora Hermanna Brennera, njemačkog stručnjaka za istraživanje raka, prikazuje smrtnost isključivo s obzirom na tip raka, a ne i stadij u kojem je 'ulovljen' te prema njoj otkriva kako najveće šanse dugogodišnjeg preživljavanja imaju oni s rakom štitnjače, prostate, testisa, melanoma i maternice, piše 24sata.hr.
Foto: Screenhoot
Pet najčešćih vrsta raka čini ukupno 54% novih slučajeva raka u muškaraca: pluća(21%), prostata(12%), rektum, rektosigma, anus(7%) i želudac(6%).
Prema globalnim statističkim podacima, ovo su oblici karcinoma s najvećom smrtnosti unutar pet godina nakon dijagnoze:
1. Glioblastom (tumor mozga) - 99 posto
2. Rak gušterače - 92,3 posto
3. Rak ždrijela - 82,6 posto
4. Rak jetre - 82,5 posto
5. Rak pluća -82,3 posto
6. Rak žučnog mjehura - 81,5 posto
7. Rak želuca - 69,6 posto
8. Rak maternice - 69,1 posto
9. Rak jajnika - 53,8 posto
Ipak, sva je prilika da se ovakva situacija neće još dugo nastaviti, zato što suvremena medicina upravo u terapiji karcinoma posljednje desetljeće otkriva najdublje tajne bujanja malignih stanica i načine za suzbiti ih. Izraz 'kemoterapija' prvi je u svijetu još 1907. godine koristio nobelovac Paul Ehrlich. Tada je 'kemoterapeutik' bio izraz koji se koristio za široki raspon lijekova, u Ehrlichovu slučaju, bila je riječ o otkriću arsfenamina, prvog učinkovitog lijeka protiv sifilisa. U desetljećima poslije kemoterapeuticima su se počeli nazivati i lijekovi protiv raka.
1935. znanstvenici su naslutili da bi dušični iperit, inače bojni otrov, ali u medicinske svrhe u niskim dozama, mogao utjecati na bijela krvna zrnca. 1942. prvi put su pokušali s unošenjem u organizam kroz venu i nedugo nakon kraja Drugog svjetskog rata kao prvi kemoterapeutik protiv raka lansiran je 'mustine' odnosno klormetin.
Kemoterapeutici su se narednih desetljeća otkrivali sve brže i brže, u pravilu sve učinkovitiji, ali osnovni problem je opstajao: kokteli koji su sprečavali razmnožavanje stanica raka, u pravilu nisu štedjeli niti normalne stanice, pa je i normalno i očekivano da lijekovi ne djeluju kod svih, te da svi, u većoj ili manjoj mjeri, imaju nuspojave.
Ciljani kemoterapeutici nisu baš stara vijest, a stvari po pacijente trebale bi se jako poboljšati i s razvojem najnovijih lijekova, poput onih koji ciljaju proteine bez kojih karcinom ne može rasti niti živjeti, ali razvojem metoda za procjenu koji bi kemoterapeutik bio učinkovit kod kojeg pacijenta.
Nije riječ samo o boli koju trpe pacijenti, nego o još mnogim stvarima. Pri vrlo agresivnim vrstama raka, primjerice raka pluća malih stanica, koji čini čak 20 posto svih vrsta raka, riječ je i o dobitku na vremenu u utrci s bolesti, što dovodi do boljih izgleda u spašavanju ili barem produljenju života.
U krajnjoj liniji, nekoliko godina produljeni život s nekom od teško lječivih malignih bolesti danas znači i doista pristojno povećavanje šansi da medicina još za pacijentovog života otkrije nešto novo što ga u konačnici može spasiti.
