Treba izvršiti reorganizaciju lokalne samouprave, poručuje premijer Plenković, koji je vrući krumpir uzeo u ruke, ali ga ne želi ispustiti, bilo to nekima pravo ili ne.
I dok premijer želi rezati, dužnosnici baš i nisu spremni odreći se udobnih fotelja. Početkom devedesetih u ratnom vihoru osamostaljenjem Hrvatske mnogi su poželjeli imati svoj grad ili općinu. Mnogo naselja postaje općinama, a dotadašnje općine dobivaju status grada. Na prostoru Imotske krajine danas, prema procjenama, ne živi više od 17.000 stanovnika. Ima osam općina i grad Imotski. Do devedesetih prošlog stoljeća Imotska krajina brojila je gotovo 40.000 stanovnika i imala samo jednu općinu Imotski.
Unatoč tome što neke od tih općina nemaju neke druge kulturne i javne sadržaje, što bi ih činilo prepoznatljivima, svaka se potrudila imati zgradu općine, uposliti po pet, šest djelatnika i svima osigurati dobra mjesečna primanja, donosi 24sata.hr.
- Općine su pokazale svoju svrhu. Da nije bilo općine, ne bi danas svaki zaseok imao vodu, struju, nogostupe, mrežu predškolskog odgoja, uređenu školu, zdravstvenu i socijalnu skrb. E, sad druga je priča kako koji načelnik shvaća svoju funkciju. Meni je služiti svojim mještanima, pomoći svakome kome mogu na najbolji način i učiniti sve preduvjete da stanovništvo, poglavito mlado, ostaje na ovim prostorima - dočekuje nas Božo Ćubić, načelnik općine Cista Provo, jedan od najdugovječnijih načelnika na ovim prostorima.
On je član vladajućeg HDZ-a, ali ne libi se javno iznijeti svoje mišljenje.
- Zašto ukinuti općinu samo zato što načelnik ne radi svoj posao kako treba. Onda treba mijenjati vlast, a ne kažnjavati stanovništvo. Ljudi su oni koji upravljaju. Općina treba biti tvoja druga kuća, ali ako si ti došao u općinu da bi priskrbio sebi i svojima neku korist, nije dobro. Ja sam za reorganizaciju po principu malih, srednjih i velikih općina te udruživanju na način da jedna općina bude servis za više manjih. Tako bismo smanjili administraciju, a ne bismo izgubili na funkcionalnosti - rekao nam je Ćubić, koji ni u ove vruće ljetne dane ne miruje...
- Moja obitelj s troje djece ostala je u Cisti. Dobro nam je. Općina treba ostati, ovo je primjer dobre općine koja skrbi o svojim stanovnicima, a posebno brigom o mladim obiteljima zaslužuje svaku pohvalu - rekao nam je Tomislav Vuica iz Ciste.
Na samom zapadu Imotske krajine, svega nekoliko kilometara prema istoku, općina je Lovreć, koja je poznata po mladoj načelnici Aniti Nosić koja je, unatoč načelničkom položaju, ipak odlučila uživati u zagrebačkom šušuru i stanu kupljenom po povlaštenim nezakonitim uvjetima. Je li vratila novac, što je sa stanom i je li još u Lovreću ne zna se jer se Nosić očito zavjetovala na šutnju, barem što se tiče medija.
- Znate kako se nekad, a i danas znalo zapjevati: ‘Ja u Cisti, Cista u Lovreću’, eto toliko je to blizu jedno drugog, mogla je biti sve jedna općina - u prolazu će nam nekolicina mještana Lovreća koji smatraju da njihova općina, unatoč aferi, i dalje treba opstati.
Općina Proložac zaposjela je dobar dio plodnog imotskog polja. Mnogo je mladih koji su ostali i vraćaju se, naslonila se na sam grad Imotski. Da bi moglo bolje - bi, poručuju stanovnici, ali o gašenju svoje općine ni ne razmišljaju. Tu pak nije kraj općinama. Jer kad može Proložac, zašto ne bi i Lokvičići bili općinom, a da bi vuk bio sit, a ovce sve na broju, dopustilo se i njima. U srcu imotskog polja smjestile su se općine Zmijavci i Runovići. Jedna drugoj “pušu za vratom”. Teritorijalno ih dijeli samo prometni znak i ploča s natpisom “Općina Runovići”. U Zmijavcima načelnik iz redova HDZ-a, dugogodišnji, na novinarske pozive ne odgovara, baš kao ni gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić. Za pretpostaviti je kako su mu sad od gradskih problema važniji saborski, jer je Budalić kao zamjena župana Bobana zasjeo u saborsku fotelju. U Zmijavcima ništa novo, rekli bismo barem na prvi pogled, dok je u općini Runovići već druga slika.
Načelnik je nezavisni, na prošlim lokalnim izborima pobijedio je dugogodišnjeg HDZ-ovca. Radovi na sve strane, novac se priskrbljuje iz EU fondova, mlada ekipa oko načelnika radi. “24 sata”, znakovito će prvi čovjek općine Mario Repušić. Njegova priča je gotovo identična onoj s krajnjeg zapada Imotske krajine.
- Treba raditi rezove i reforme da bi budućnost naše djece bila bolja. Općina ima svoju svrhu, ako je načelnik onaj koji diše sa svojim narodom. Ako ćeš raditi, ako ćeš se sto posto davati, onda će i rezultati biti vidljivi. Nije svrha načelnika raditi za sebe i za svoje. Ako radiš za dobro svoje općine i ako se rezultati vide, onda je uspjeh zagarantiran - govori nam Repušić.
A rezultati rada njega i njegove ekipe su vidljivi, i to stanovništvo nagrađuje. Identično je i u najvećoj imotskoj općini Podbablje. Stiže novac iz EU fondova, gradi se novi vrtić, zapošljavaju se ljudi, mladi ostaju i svi prst za dobro što se događa na lokalnoj razini upiru u mladog načelnika Kujundžića, kojega su očito za rad dobrim dijelom glasovima nagradili saborskom foteljom.
- Ni u Saboru neću šutjeti, borit ću se za moju Dalmaciju i Imotsku krajinu - poručuje Kujundžić.
Na krajnjem jugu u Zabiokovlju smjestila se prostorno najveća imotska općina Zagvozd iz koje, unatoč dobrom položaju, blizini autoceste koja je dijelom dobrano zaorala brazdu u unutrašnjosti te raseljene općine, a tunel Sv. Ilija rasporio biokovsku utrobu i Zabiokovcima otvorio vrata na more, ništa novo. Svega sedam minuta i Zagvožđani su u Podbiokovlju, volja ih skoknuti do Brela ili Makarske. Ipak, Zagvozd stagnira, ali Zagvožđani ni ne pomišljaju da bi mogli ostati bez općine.
- Ma ja ne vidim, ali ću i ćorava potpisati da moja općina ostane. Zašto je ukinuti. Meni su 83 godine i otkad pamtim za sebe bila je općina Zagvozd. Još pedesetih onoga stoljeća imali smo svojeg načelnika tamo gori u centru mista, u Carskoj kući. Neka oni dođu k nama - govori baka Fila Bartulović.
Ne da ona ni čuti da bi se Zagvozd možda mogao pripojiti Baškoj Vodi.
- Ma mi smo ti uvik bili siromašni, ali ponosni. U primorje smo odlazili kopati, e i dužni su nam ostajali. Oni nama prodavali jabuke, smokve, slane srdele, a mi njima krumpir, žito, sir. Trgovalo se moje dite i onda, ali čini mi se i danas, samo na drugačiji način.
I dok baka Fila ne želi ni čuti za život u drugoj općini, iz bogatog, turizmom, vilama i apartmanima zatrpanog priobalja neki “drugi vjetrovi pušu” kroz tunel Sv. Ilija.
- Rado bih vidio Zagvozd u sastavu općine Baška Voda. Vidite, ako općina izvornih sredstava troši više od 20 posto na plaće uposlenika, znači da općina ne može samo egzistirati. Općine koje nisu sposobne investirati i ulagati u prosperitet i razvoj svoje sredine treba praktički ugasiti. I županije treba reorganizirati. Mi smo bogata općina koja na troškove reprezentacije troši 20.000 kuna, a jedna siromašna općina koja nema ni za plaće uposlenika troši na reprezentaciju deset puta više. Pa koga onda mi štitimo i zašto - govori načelnik općine Baške Vode, Joško Roščić (HDZ).
Općina bogata novcem, bogata sadržajima, širi se i raste. Samo u doba korone uloženo je u infrastrukturne objekte osam milijuna kuna, ali Roščić, kad bi trebao birati, ne želi sebi susjednu i bogatu općinu Brela, a o Makarskoj ni u ludilu ne sanja. Na kraju ipak ostaje stara izreka: “Kakav je netko čovjek znat ćeš kad mu daš vlast u ruke”.
Jer služiti je puno teže i zahtjevnije od osobne materijalne sigurnosti, poglavito u vremenima koja dolaze kad se ni sam premijer Plenković ne libi dirnuti i u veliki dio općina u kojima je HDZ na vlasti.
