Četrdeset i peti dan stroge izolacije. Postajem ljubomoran na sve što vidim preko društvenih mreža. Ljudi se zabavljaju, zajedno roštiljaju..., a ja već mjesec i pol dana izoliran od ostatka svijeta, gotovo dva mjeseca, ovdje u Italiji, i svi mi jedni od drugih. To, ustvari, nije ljubomora. Ljutit sam na sve one koji ne poštuju zakon i misle da su iznad njega. No, nastranu sve.
Pozitivne misli
Mojih 45 dana karantene prolazi jako pozitivno, u nadi i iščekivanju da napokon vidim obitelj, svoju malu kćer koju nisam vidio već četiri mjeseca. Toliko dugo prvi put u životu! A sigurno će proći barem još mjesec da neću moći napustiti državu. Upravo sam razgovarao s Veleposlanstvom RH u Milanu, gdje su mi objasnili kako je izlazak iz Italije za mene velika procedura. Naime, imam hrvatske i talijanske dokumente, a moram u svoju rodnu Bosnu i Hercegovinu i ponovno natrag. Sve pohvale Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Milanu koje se brine o nama na sve moguće načine. Ono, pak, što nisam mogao vjerovati, hvala Bogu, online posao, odnosno smartworking, ide jako dobro. Možda čak i bolje nego prije pojave koronavirusa i pandemije, a s njom i ove agonije koju svi prolazimo. Svaki dan treniram, jako puno radim na fizičkoj spremnosti, sam sebi pravim izazove, pa čak i s hranom. Iako to i nije moj novi talent, jer ravno 16 godina kuham našu tradicionalnu hranu, a talijansku i japansku obožavam, svoje specijalitete - voćne, povrtne, mesne... počeo sam objavljivati i preko društvenih mreža. A objave... Jako me raduje što moje kulinarsko umijeće i maštoviti specijaliteti “sam svoj majstor” dobivaju mnoštvo pohvala i pozitivnih komentara. Tu su čak i ozbiljne ponude za posao, ali i prijedlozi da objavim kuharicu iz - karantene. Puno sam toga među četiri zida otkrio i sam o sebi, tko sam zapravo ja. U biti, shvatio sam značenje života i slobode. Jako puno čitam psihologiju čovjeka, već šest godina, pa sam tako analizirao sam sebe i osobe koje su do neki dan bile u mome životu. Osjećam veliki detoks, možda malu prazninu, ali u dubini duše, realno, osjećam se jako dobro, sretan sam. Sretan što sam živ i zdrav! Nisam egoist, ali jako sam ponosan na posao koji sam uspješno odradio i došao do novih velikih ugovora koje drugi čekaju niz godina u ovome poslu, pa i cijeli život. No, nećemo još o tome, jer, kazano žargonski, želim da sve sjedne na svoje mjesto i, hvala Bogu, hoće. A kad sve ovo bude iza nas, slavit ćemo novi rođendan! I da se zna - apsolutno ništa nemam protiv mjera koje su uvedene ili koje će biti uvedene sve do proljeća 2021. godine. Ono što je bitno jest da se Italija polako ponovno rađa, a našim životima postupno ćemo se vraćati. Ono što mi jako nedostaje jest zagrliti svoju malenu kćer. Jer, i kada napustim Italiju i prijeđem granicu, u samoizolaciji moram biti 14 dana. A onda bih tek mogao biti siguran i zagrliti je. Općenito, nedostaje mi i rukovanje, komunikacija “uživo” s ljudima. Dok pišem, ne vjerujem da se upravo to dogodilo u mom životu, meni i još milijunima drugih.
Velika borba
No, ono što sigurno mogu potvrditi jest da je ovo moja velika borba, borba iz koje ću zasigurno izići kao pobjednik. Pobijedio sam psihu, mogu reći - sam sebe i iz svega izašao jači nego što sam bio, kao neka nova osoba! Nekima će sve ovo zvučati previše patetično, ali samo do onoga trenutka dok se, ne daj Bože, ne nađe u istoj situaciji. Već razmišljam o svojoj rodnoj Hercegovini, Lijepoj Našoj, hrvatskoj obali, našem Jadranu, ljetu i tome kako ću cijelo to godišnje doba provesti s najdražim osobama koje volim najviše na svijetu i koje su mi uvijek na prvom mjestu. Ako pustiš suzu, nisi manje muškarac, a istina je da sam je pustio dok sam pisao ovaj tekst. No, to je suza radosnica koja opisuje jednu jaku osobu koja će izdržati i iz svega ovoga izaći još jača.•
