Ovoga tjedna ponovno je nekolicina bošnjačkih aktivista i predstavnika udruga logoraša iz istočnog Mostara izrazila neslaganje s izgradnjom muzeja Hrvatskoga vijeća obrane na lokaciji vojarne u južnom dijelu grada navodeći kako se na toj lokaciji nalazio zatočenički centar za Bošnjake, kakvih je objekata, uostalom, bilo na desetke, pa i stotine u BiH na sve tri strane, piše Večernji list BiH. Njihove učestale akcije očekivano su izazvale reagiranja s drugih strana, ali i potaknule na potrebu da se trajno označe takva mjesta stradanja. To je zapravo najmanje što, ponajprije državne vlasti, trebaju učiniti - donijeti odluku kojom bi se iskazalo poštovanje prema žrtvama, ali jednako tako prestalo s manipulacijama, politiziranjem i isticanjem tek jedne istine o posljednjem ratu. Lokacija današnje vojarne Oružanih snaga BiH u kojoj se baštini nasljeđe Hrvatskoga vijeća obrane u Mostaru prije rata bila je kompleks JNA koji se nazivalo i Heliodrom.
Politiziranje patnje
Nakon što je HVO oslobodio Mostar, tamo se smjestio dio postrojbi, a u ratu je dio objekata korišten kao zatočenički centar u kojemu je bilo zatočeno nekoliko tisuća mostarskih Bošnjaka. Danas pak vojarni Oružanih snaga pripada manji dio, i to onaj u kojemu nije bilo zatočenih Bošnjaka, Jedan je dio napušten, a najveći dio kompleksa vlasti su dodijelile Sveučilištu u Mostaru. Muzej se, dakle, gradi u dijelu koji nema nikakve veze sa zatočenicima. Svejedno, bošnjačkoj stradalničkoj udruzi smeta njegova izgradnja. Kao potporu ovoga su tjedna angažirali i aktiviste Kruga 99 te Azru Zornić, apelanticu pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji su iz Sarajeva stigli do Mostara tim povodom kako bi položili cvijeće. Prošli su nedaleko od Muzeja Bitke za ranjenike iz II. svjetskog rata kod Jablanice, škole i crkve u Drežnici kod Mostara, kao i osnovne škole u Bijelome Polju ili pak IV. osnovne škole te prijeratne zgrade SDK u srcu Mostara. Sve su te lokacije ujedno bile logori i zatočenički centri za Hrvate. Osim tek u Jablanici, i to ponajprije zahvaljujući jednoj nevladinoj udruzi, taj je objekt označen kao onaj u kojemu su nanošene teške patnje i boli zatočenicima. Po istoj logici kao što to bošnjačka udruga logoraša iz Mostara traži za izgradnju muzeja HVO-a, na identičan način "legitimno" je tražiti da se na nogometnome stadionu Iskra u Bugojnu ne igra nogomet, da se zatvori muzej posvećen bitki partizana kod Jablanice... No, takve principijelnosti nema, odnosno, bolje reći, ignorira se patnja drugih. Kada bi se takva praksa, na koju se poziva u Mostaru, ozakonila, onda bi se najmanje 715 objekata, koje je istražno povjerenstvo UN-a Tadeusza Mazowietskog utvrdilo kao mjesta zatočenja, pretvorilo u nešto drugo - ruševine ili pak muzeje koji bi svjedočili o stradanjima. A što niti je racionalno niti se događa bilo gdje drugdje, osim što se inzistira stalno na grijesima druge strane. U knjizi "Od tvorca logora do radosti poricanja", koju je izdala Udruga hrvatskih logoraša u BiH, naveli su kako je samo bošnjačka Armija BiH imala 331 mjesto zatočenja i logora za Hrvate tijekom rata. U tome djelu navedeni su autentični iskazi desetaka zatočenika, ali i upoznato s glavnim logorima i mjestima zatočenja te patnjama koje su preživjeli Hrvati. Jedan od njih bio je i danas pokojni Karlo Marić iz Grabovice koji je nakon masakra nad Hrvatima u Grabovici uhićen i zatočen u logoru Muzej kod Jablanice. - Karlo, ustašku ti majku j..., što radite dolje (u Grabovici)?... Zatim me sleđa uhvatio za kosu i preko noge oborio na asfalt i počeo udarati. Tada se skupina vojnika okomila na mene, udarajući me nogama i kundacima pušaka... - posvjedočio je. Zatim su mu gurali cijev puške u usta… Zadobio je toliko teške batine da nije mogao pravilno ni disati te je smješten u bolnicu, gdje su ga ponovno htjeli ubiti, a u logoru u Muzeju još je nekoliko puta teško premlaćen. Tamo su smješteni i preživjeli nakon masakra u Grabovici te Doljanima nakon teškoga masakra koji je izvela Armija BiH.
Zločini mudžahedina
Među logorašima je doslovno bila i jedna beba. Danas Muzej Jablanica ima istu funkciju koju je imao kao i prije rata. Ili pak - u Kaknju je uprava Rudnika i dalje na istome mjestu i bez ikakvih oznaka teškog zlostavljanja kakve je proživio Ilija Jozanović… - Odmah je došao upravnik Šeagić, strašno me pretukao da sam zažalio što sam živ. Psovao je i rekao da će me tući svako pola sata. Te noći me tukao tri puta... Nakon toga upravnik Šeagić mi je sjeo na prsa i vrhom noža koji je imao u ruci povlačio mi po licu prijeteći da će mi izvaditi oči. Koliko sam shvatio, tukli su me jer su imali ranjenih negdje na ratištu - posvjedočio je. Dragan Keškić je pak u knjizi svjedočio o stravičnom mučenju te osobnom i premlaćivanju trojice Miloša koji su kasnije nestali i ubijeni. Ivan Rajković imao je pak najsurovije svjedočenje jer je nazočio odsijecanju glave zatočenog Dragana Popovića kod Travnika koje su izveli mudžahedini, za što nikada nitko nije osuđen. U knjizi su i svjedočanstva o mučenjima Mate Tadića u objektu u Omarskoj, zatim Vinka Obrovca u Bileći.
