Oduvijek se u tzv. donjoj Hercegovini govorilo da - su noge Gradac kod Neuma, trbuh Trebinja, kod Ravnog, dok je glava na Belenićima na području općine Ravno. Kako bismo se u to uvjerili, putom od Zavale uspeli smo se do Belenića koji su na oko 630 metara iznad razine mora, koje je nadohvat ruke. To je kraška visoravan koja obiluje obradivom zemljom, trenutačno uglavnom obraslom visokom travom. Zastali smo kod obradivih njiva ograđenih željeznom ogradom, kasnije smo saznali - zbog divljih svinja. Nakon što smo se spustili do obližnjih kuća, Večernjakova ekipa srela je domaćina Niku Vulićevića.
Organsko povrće
- Konstantno svake godine posadimo česam (češnjak) i crveni luk, krumpir, nešto mrkve, cikle, "slanića", graha... Djeca dođu pomoći, supruga i ja tu provodimo dosta vremena. Može se reći - 30 posto smo u Dubrovniku, a 70 posto u Hercegovini. Imamo potporu od obitelji, borimo se - kaže Niko.
- Sve je čista ekologija, povrće uzgajamo radi sebe. Imam, Bog dao, brojnu obitelj, jedan sin je u Mostaru, jedan u Splitu, jedan u Dubrovniku, dvojica su oženjena, jedan nije, kći jedna udana, još jedna se treba udati i tako. Svi dolaze tu, radimo zajedno. Dok smo svi na okupu, dok se držimo, lakše ćemo stvarati. I ne smije im biti malo! To je moj djed Nikola rekao, ne smije biti malo - naglašava hercegovački gospar Niko dodajući i što će s urodom. - Valjda ćemo nešto i prodati, Cvijeti (supruzi, nap. a.) i meni da obiđemo malo Hercegovinu, a i Bosnu. Nismo još obišli naše krajeve. Nisam još bio u Varešu, u Žepču sam bio, ali kad vidim naše vjernike u Srebrenici, Foči, Čajniču, poželim jedan dan biti s njima, na misi, želim otići i vidjeti te naše krajeve, ljude - kaže za Večernji list Niko. Dodaje kako je zemlja u Belenićima plodna.
- Nažalost, nema vode. Hoćemo li imati snage za neke bušotine, još je teško reći. Legende kažu da su naši Drenovi potoci nekada plavili polje, ali betonažom kanala u Popovu malo se smanjila voda u našim potocima. Nadam se da ćemo ipak smoći snage i doći do vode. Da je vode, bilo bi ovdje života. Dobili smo i lijepu cestu, malo je proširena, novi asfalt je stavljen. Obično petkom dođu ljudi, desetak obitelji, ali nedjeljom odlaze. Desetak obitelji dolazi stalno. Ima ovdje 28 kuća, ali neki samo povremeno dolaze. Sad imamo i vanjsku rasvjetu - kaže za Vecernji.ba Niko.
- Cesta je kasno došla ovdje, a tek nakon nje i struja. Meni je ovdje žena s malom djecom kod oca i majke dolazila, bili bi po nekoliko mjeseci s mojim roditeljima - kaže Niko odgovarajući i na upit što bi tek bilo da je cesta do Dubrovnika.
- To nam nedostaje. Sad se ja zalažem, već smo obavili razgovor, ja osobno, s gradonačelnikom Dubrovnika Frankovićem (Matom, nap. a.) i ovdje našim Andrijom Šimunovićem (načelnikom općine Ravno, nap. a.) da preko Lipe dobijemo malogranični prijelaz. Više bi ljudi dolazilo. Ja to radim samo da više ljudi dođe. Onda za petnaest minuta, nema dvadeset, vi ste do Orašca, a odatle je 15-ak kilometara do Dubrovnika. Cesta ima, vojska ju je probila, a sada je zasuta pijeskom. Onda bi druga priča bila. Čudi me da dubrovačka aristokracija nije ovdje počela zemlju kupovati i vile praviti. Znam, treba za to voda, ali i nju ćemo naći - veli belenićki gospar Niko.
Obnovljena škola, nema djece
Zanimljivo, u Belenićima susjednom selu Kijev Do obnovljena je područna osnovna škola, no, nažalost, trenutačno nema djece. Niko se ipak nada kako to neće dugo trajati.
