Snježana Bilan, rođena Ban prije nekoliko godina s obitelji se vratila iz Australije živjeti u rodnom Kiseljaku. U sjećanju su joj ostale majčine priče o njezinim ujacima koji su nakon Drugog svjetskog rata kao pripadnici Domobranske vojske skončali na tragičan način. „Sjećam se da mi je majka govorila da su odvedeni i da ih više nikad nije vidjela. Moguće je da su upravo završili ovdje na Crvenoj stijeni ili na Banovim njivama. Otkako sam se vratila iz Australije ja im odajem počast i na ovaj način, dolazeći na obljetnicu ovdje na Crvenoj stijeni“, kazala nam je Snježana Bilan. Nešto više saznanja o načinu na koji su skončali njegovi stričevi ima Ilija Majić iz Fojnice. „Imam saznanja da su moji stričevi Ilija po kojem sam dobio ime i Niko ubijeni ovdje na Crvenoj stijeni. Ilija je zaklan lopatom što govori o okrutnosti zločinaca koji su ih pobili bez prava na suđenje“, kaže nam Ilija Majić. Mnogi Fojničani s istom tragičnom sudbinom živjeli su godinama uz nalogodavca ovog zločina Rešada Dizdarevića, a mnogi od njih vjeruju da su bivši pripadnici bivše UDBA-e i danas dio onih koji odlučuju u sudbinama ljudi u svim sredinama u BiH, pa tako i u Fojnici. Njihov utjecaj na ljudske sudbine brojnijh nevinih ljudi nakon Drugog svjetskog rata opisala nam je Lucija Slomo rodom Kustura iz Uskoplja koja se udala i godini živi u blizini Crvene stijene. „Jozo Kustura, moj stric ubijen je ovdje sa još 30 stanovnika mojeg sela Voljice. Koliko je samo siročadi ostalo iza njih, moj bi im pokojni otac Blaško orao njive i pomagao kako bi preživjeli“, kaže nam Lucija Slomo koja je svake godine na obilježavanju godišnjice zločina na Crvenoj stijeni.
Ovakvih priča u Kiseljaku, Fojnici, Kreševu, Busovači, Visokom, Brezi, Travniku, Varešu, Žepču i Uskoplju je na stotine. Jer nekoliko je stotina onih koji su po nalogu tadašnje UDBA-e odvođeni na saslušanja s njih se nikad nisu vratili. Živote su završili na posebno okrutan način upravo na lokalitetu Crvena stijena gdje im je nakon pada komunizma podignut spomenik, a veo šutnje o zločinima zauvijek skinut. „Svibanj je tužan mjesec za hrvatski narod, pa i ovdje u središnjoj Bosni od Kiseljaka preko Žepča i Vareša sve do Uskoplja. Početkom ovog mjeseca godine 1945. počinje kalvarija hrvatskog naroda koja je trajala nekoliko godina. Posljednja žrtva na Crvenoj stijeni ubijena je 02. veljače 1951. godine. Dugo godina o zločinu se nije smjelo ni govoriti, oni koji bi svjedočili o okrutnim zločinima i ubijanjima uglavnom tupim predmetima, i sami bi bili kažnjavani i osuđivani na tri do pet godina zatvora“, kaže Ivo Miro Jović, povijesničar i član Oraganizacijskog odbora za obilježavanje obljetnice zločina na Crvenoj stijeni. O ovom zločinu nakon posljednjeg rata slobodno se govori, ali tek rijetki odaju počast žrtvama, a na kažnjavanju odgovornih nije se uradilo ništa. „Mi svake obilježimo godišnju zločina na Crvenoj stijeni jednog od tisuću stratišta hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, odavde do Bleiburga. I dalje ćemo to nastaviti činiti“, kaže Predrag Marković, tajnik Hrvatske udruge političkih zatvorenika u Kiseljaku.
Organizatori obilježavanje obljetnice komunističkih zločina na Crvenoj stijeni čije se se žrtve broje stotinama, smatraju da se svaki Hrvati s ovih prostora trebao barem jednog godišnje pokloniti žrtvama koje su ubijane bez prava na suđenje. Kao i svake godine za njihove duše moli se u Svetištu pod stijenom koje je ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan, a potom se moli te polažu vijenci na samom lokalitetu na kojemu su ubijani, na Crvenoj stijeni. No, sve je to premalo jer u odavanju počasti žrtvama komunizma zakazala je cjelokupna BiH ne prihvativši nikad Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009. godine o osudi svih totalitarnih režima među kojima je i komunizam. Osuda bi bila prvi korak ka rasvjetljavanju zločina kako se on više nikad ne bi ponovio. A ponovio se i početkom '90.-ih donoseći nove žrtve na svim stranama. O onim hrvatskim i nakon ovog rata najmanje se govori i najmanje je osuđenih za zločine, ubojstva i progon upravo Hrvata u BiH.
