Nakon što je propadala 70 godina, u Gljevu je obnovljena obiteljska kuća Petra Devića, čovjeka koji je kao član HSS-a bio zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS i svjedok beogradskog atentata 19. lipnja 1928., kada je Puniša Račić pucao na hrvatske zastupnike, ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te teško ranio Stjepana Radića, koji je od posljedica ranjavanja preminuo.
Najveća je to bila kuća u selu 15 km udaljenom od Sinja prije sto godina, kada su je sagradila braća Petar, Mate i Ivan Dević, a danas je to prva turistička kuća za odmor u Gljevu, pitoresknom, planinskom selu, nadaleko poznatom po karnevalskim običajima. Njihovi Didi s Kamešnice bili su i na naslovnici National Geographica. Kuću Dević obnovila je Žanet Bonomi, unuka Mate Devića, Petrova brata.
– Kuću je izgradio moj pokojni djed Mate Dević sa svoja dva brata. Gradila se najmanje pet godina, useljena je prije sto godina, a za ono vrijeme to je bio gljevski Empire State Building. Hvalili su se njome u ono vrijeme, to je bilo grandiozno zdanje za vrijeme kada se sve ručno radilo. Ja sam je adaptirala u starinskom duhu, ali i prilagodila potrebama 21. stoljeća. Kompletna adaptacija kuće trajala je dobrih 15 godina – kaže gospođa Žanet Bonomi, po struci medicinska sestra, sada u mirovini, koja živi na relaciji Zagreb – Gljev.
Čovjek ispred svoga vremena
Vrlo je ponosna na prastrica Petra, za kojega kaže da je bio ispred svoga vremena.
– Bio je obrazovan čovjek, mislim da je završio gimnaziju, ali pisanih zapisa nema. Prvi auto koji je došao u Gljev, što se još uvijek prepričava među starim ljudima, došao je po prastrica Petra i odveo ga na sjednicu Narodne skupštine u Beograd. Za ono vrijeme to je isto kao da sada po vas dođe raketa – govori Žanet Bonomi i naglašava da za prastrica i danas govore da je, među ostalim, zastupao interese Cetinske krajine.
– Prastric Petar bio je na sjednici kada je srpski radikal Puniša Račić ubio hrvatske zastupnike, sjedio je dva-tri reda iza i bio je svjedok na suđenju. Prastrica je to krvoproliće strašno pogodilo. Kako kažu stariji svjedoci iz sela, ja to ne znam, od tada jednostavno više nije bio isti čovjek. Ta ubojstva, koja su se odigrala pred njegovim očima, silno su ga pogodila. Nije se više poslije bavio politikom. U obitelji priča kaže da su indirektno vršili pritisak na njega, on je završio u bolnici, prvo u Splitu, a potom u Beogradu, gdje je zapravo i on ubijen. Pokopan je ovdje, u obiteljskoj grobnici na Gljevu. Ostala je živa strina, zvali su je Guluša jer je bila iz Gulića, a nisu imali djecu – otkrila nam je Žanet sudbinu svoga prastrica, čiju povijesnu ulogu nastoji osvijetliti, a uspomenu na njega održati i obnovom kuće, na čijem zidu je restaurirana izvorna kamena ploča na kojoj piše Petar Dević.
Priča o kući je, kaže, tužna povijest obitelji Dević. Kuća je bila nastanjena do početka Drugog svjetskog rata.
– Počeo je rat i moj djed uključio se u partizanski pokret. Iz ove su kuće na slobodni teritorij odlazili vojnici, slala se hrana i odjeća. U jednom naletu Nijemci su palili, pljačkali i ubijali, a narod je bježao. Moja mama, koja se rodila u ovoj kući, tada je imala tri i pol godine, pričala je da je doslovno bosa bježala divljim putem na Kamešnicu. Znate kako su tada prošla Poljica? Ubijene su stotine nevinih ljudi. Strina Lucija, žena djedova mlađeg brata Ivana, našla je neke stare terluke i mojoj je mami to obula pa su svi bježali u planinu – kaže nam gospođa Žanet. Tu zastaje da dođe do daha i proguta suze.
Rat je prošao, ali u Gljev se nisu vratili. Po naređenju KPJ njezin djed Mate s obitelji i s velikim brojem svojih suseljana iz Gljeva ukrcao se u “vlak bez voznog reda”. Otišli su u Stanišić, u Vojvodinu.
– Moj djed Mate Dević bio je prvi predsjednik Skupštine općine oslobođenog Stanišića. Ostali su dugo gore, ljudi su vam od Drugog svjetskog rata iz Gljeva samo odlazili, ali ja sam se vratila – kaže Žanet, koja obožava šetnje po Kamešnici, mirise i tišinu Gljeva.
Mukotrpna obnova
Obnova je išla sporo i mukotrpno, najviše na početku. Trebalo joj je čak pet godina za rješavanje papira.
– Kada sam krenula u to, stvarno nisam očekivala ni vjerovala da može ići tako sporo. Ali, ja sam strašno uporna, obilazila sam institucije u Sinju i Zagrebu, zvala sto puta, dolazila i na kraju prikupila sve dokumente. Nakon pet godina u ruci sam imala vlasnički list i mogla započeti s obnovom – prisjeća se Žanet.
Njezina kći Marija Puović magistrica je konzerviranja i restauriranja umjetnina pa je davala naputke kako raditi. Kuća je bila derutna, krov je bio urušen, zub vremena učinio je svoje.
– Vanjske zidove, koji su širine oko 70-80 centimetara, ostavila sam točno onakvima kakvi su i bili, a unutra sam napravila preinake. To su u naravi bile dvije spojene kuće, ja sam pomakla taj pregradni zid, nalila ploču i na katu je dobiven veliki dvosobni stan. Izvorni su i ovi kameni podovi – pokazuje nam Žanet. Koliko je novca uložila, točno ni ne zna.
– Brat mi se bavi unutrašnjim dizajnom i, kada sam krenula, on je rekao da moram napraviti financijsku konstrukciju pa onda vidjeti što mogu, a što ne mogu. Rekla sam mu: “Ako vidim cifru, neću ni špinu kupiti, pusti me na miru”, nisam se htjela obeshrabriti, ali malo-pomalo kuća je obnovljena. Još, naravno, ima nekih detalja na kojima radim, a koliko je novca otišlo, ne znam – kaže Žanet.
Kuća je opremljena starinskim namještajem i etnografskim predmetima. Najveći dio posla na uređenju vlasnica je obavila sa svojih 10 prstiju.
– Kao što me brat posavjetovao, ipak sam stavila na papir koliko bi mi novca trebalo da mi sve to meštar napravi i, kada sam vidjela, rekla sam sebi: “Nema šanse.” Mnogo toga skupila sam iz starih kuća, što su ljudi željeli baciti na smetlište. Reciklirala sam sav namještaj. Ovaj kamen koji vidite sama sam brusila i lakirala. Iako sam zastupnica jedne američke tvrtke koja je na tržištu suplemenata, odnosno dodataka prehrani, imam dosta vremena, kći mi je dala upute i mislila sam: “Ne znam, ali naučit ću”. I naučila sam – smije se.
Rezultat je fantastičan. Kuća je puna etnografskih, restauriranih predmeta, odiše starinskom patinom prošlog stoljeća, a ima izvanrednu internetsku vezu i sve najsuvremenije kuhinjske i ostale kućne uređaje. U malom, ali urednom i dražesnom vrtu u dvorištu s mediteranskim, mirisnim biljkama postavljen je – jacuzzi. Komfor 21. stoljeća.
– Završila sam kuću i krenula u posao upravo prošle sezone, kada su mi svi govorili da je to ludost u ovo doba korone i potresa u Zagrebu. Ja u Zagrebu živim na sedmom katu, a što ću vam govoriti kako je bilo. Međutim, odlučila sam – krećem – kaže. Na pitanje je li bilo teško pronaći goste, kaže da gosti pronalaze nju.
– Oglasila sam kuću preko Booking.coma i Airbnba. Kći, koja aktivno govori engleski i talijanski jezik, vodi papirologiju. Prvi moji gosti, mladi par, bukirali su kuću na čak 27 dana. Šinjorina je Austrijanka rođena u Tirolu i iz austrijskih Alpa došla je u Gljev. Prvi put bila je u Hrvatskoj. Njezin dečko je iz Južne Amerike, iz Kolumbije. Vidjeli su slike kuće, jako ih je zanimala Kamešnica. Ja sam ih prvih dana vodila po planini, tu su markirane staze. Ova, koja ide od znaka Devići, gdje je onaj veliki hrast, vodi sve do Glavaša, najvećeg vrha s hrvatske strane – govori Žanet.
Gostiju je imala stotinjak dana. I u ovo vrijeme blokade imala je rezervaciju obitelji iz Rusije. Željeli su doći u prosincu, ali nisu uspjeli, iako su ih na Gljevu već čekale “babuške”, koje je gostoljubiva domaćica nabavila u znak dobrodošlice.
– Gljev je sada idealan. Ovdje nema veće izolacije. Nemate ni autobus do Sinja, ali imate ono što svi gosti danas traže, a to je internet – kaže Žanet.
Međutim, zahvaljujući zatvorenim granicama, ove zime u kući Dević izolirana je samo Žanet. Već na proljeće, nada se, ovdje će opet uživati turisti. Nadaju se i oni. Rezervacija ne manjka. U kuću Dević, stoljeće nakon njezine izgradnje, vratio se život.
