Obično se kaže da ječi čitava šuma kada padne veliki hrast. U ponedjeljak je u Zagrebu na groblju u Šestinama, na kojem počiva i Ante Starčević, pokopan Anđelko Vuletić, veliki hrast hrvatske književnosti i literature u BiH. Večernjakov kolumnist Denis Derk napisao je u svojoj kolumni “Kultiviranje” kako hrvatska sredina nije ni znala ni htjela nagraditi Anđelka Vuletića za njegovo djelo. Ni književno Sarajevo nije dalo neku značajniju pozornost smrti pisca iz nekadašnje obvezne školske lektire. Od nekih drugih trešnji i galama nije se čula jeka pada velikog književnog hrasta, iše Večernji list BiH.
Ni Zagreb ni Sarajevo
Anđelko Vuletić rodio se 9. lipnja 1933. u Trebimlju kod Trebinja. Studirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali je zbog “antisocijalističkih djelatnosti” izbačen s fakulteta. Potom nastavlja studirati u Skoplju i Beogradu, gdje je dovršio studij. Radio je u školama i nekim institucijama. U svojim romanima najviše se bavio temama vezanim uz svoju rodnu Hercegovinu. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji: “U romanu Gorko sunce (1956.) bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno-plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju. Provokativan sadržaj obradio je u romanu Drvo s paklenih vrata (1963.), tematizirajući izopačenost ljudske naravi sposobne okrutno zlostavljati najbliže članove svoje obitelji. Poetičku promjenu donosi autobiografski roman Deveto čudo na istoku (1966.), koji je osuvremenjena inačica antičkog mita o Edipu. I romani Dani hapšenja Vile Vukas (1980.) i Jadi mladog karijeriste (1984.) bave se simbolikom i mitskim ozračjem bosanskohercegovačkog okruženja”.
Tema romana “Čudotvorna biljka doktora Engela” (1989.) fiktivna je autobiografija liječnika opsjednutog izumom lijeka protiv mržnje i zla u ljudima, a radnja se zbiva prvih danas Kraljevine SHS. Vuletićev alegorijski roman “Dva hrama, dvije razvaline” (1994.) bavi se kritikom komunističkog sustava. Dugo je čekao na objavu, za tisak je bio priređen još 1969. godine! U Hrvatskoj enciklopediji dalje stoji da roman “Nadglednica djevojaka iz Moskve” (2003.) govori o Sarajevu u vrijeme komunističke represije, dok roman “Plamen i slamka” (2006.) prati intimnu dramu glavnog lika, evocirajući doba velikih ideologija i revolucija. Pjesništvo mu je često psalmički intonirano, sklono jezičnim igrama, a najčešći Vuletićevi poetski motivi su rodni zavičaj, politička i mentalna posebnost Balkana. Osim romana i brojnih zbirki poezije, pisao je i pripovijetke, među kojima je i “Strijeljanje ustaše Broza” (1998.) te dvije drame - “Andrija Hebrang” (postavljena u zagrebačkom HNK) i “Miljenik partije Buharin”. Prevodio je s francuskog, engleskog, mađarskog, češkog i slovačkog jezika. Objavio je ukupno oko 50 knjiga. Njegova djela prevedena su na više jezika. Za života je zaslužio više priznanja. Jedni su ga “zaboravili”, drugi ga nisu voljeli, s trećima je polemizirao. Iz Sarajeva se preselio u Zagreb početkom 90-ih. Osobno sam Anđelka Vuletića upoznao 80-ih godina prošlog stoljeća u prigodi predstavljanja zbirke poezije “Penelopin plač” širokobriješke pjesnikinje Ružice Soldo. Tada je kazao kako se Grude poznaju po A. B. Šimiću, Stolac po Maku Dizdaru, Mostar po Šantiću i da je dobro što će književna javnost tadašnju Lišticu (danas Široki Brijeg) poznavati po Ružici Soldo. Na druženju poslije predstavljanja Ružičine knjige upoznali smo Anđelka o poeziji širokobriješkog pjesnika Tomice Penavića, književnosti fratara Jakova i Janka Bubala iz Širokog Brijega, prvom hrvatskom piscu radniku Ivanu Sopti (Softi), rođenom u Rasnu kod Širokog Brijega, kojeg je Ivan Goran Kovačić zvao “hrvatski Gorki”. Iz političkih razloga bili su nepoželjni i njihova književnost zanemarivana, gotovo zabranjena. Vjerujemo da je Vuletić bio više nego zapanjen, ali i oduševljen podacima iz “Širokobriješke književne čitanke” Blanke Kraljević, u kojoj je zastupljeno 85 autora iz Širokog Brijega! U posljednjih osam godina pojavilo se njih još 20-ak!
Anđelka Vuletića posebno je zanimao Široki Brijeg jer pleme Vuletić potječe iz širokobriješkog sela Dobrkovići. Kad bi iz Zagreba krenuo u Hercegovinu, znao bi popiti kavu u Širokom. Pitao bi nas koliko ima Vuletića u Dobrkovićima, gdje su kuće poznatih Širokobriježana koje je osobno dobro poznavao. Sjećamo se kad smo ga za tisak fotografirali u hotelu Grude u prigodi utemeljiteljske skupštine Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Ulazak u politiku
Anđelko Vuletić bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, u čijem je članstvu veliki broj književnika koji su podrijetlom iz BiH, a žive u Hrvatskoj ili dijaspori. Još je 1965. Vuletić bio dobitnik godišnje nagrade Društva pisaca BiH. Bio je član Inicijativnog odbora za obnovu HKD-a “Napredak” te među utemeljiteljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne, a jedno vrijeme bio je i saborski zastupnik. Vuletić pripada dolini pjesnika koja se proteže od Imotskoga do Trebinja u Hercegovini, kojoj pripadaju Tin Ujević, braća Šimić, Mak Dizdar, Veselko Koroman, Mile Pešorda i brojni drugi (Srbi su ponosni na svoje pjesnike Hercegovce - Šantića, Dučića, Peru Zupca). Veselko Koroman, koji živi i stvara u Radišićima kod Ljubuškog, bio je dvije godine kandidat DHK-a u Zagrebu za Nobelovu nagradu. Đuro Vidmarović, tadašnji predsjednik DHK-a u Zagrebu, kazao nam je da je i Anđelko Vuletić zreo za Nobela. Složila bi se s tim i francuska književna javnost kojoj je poznata Vuletićeva pjesma “Kad budem velik kao mrav” u prijevodu na francuski jezik. •
