Središnji živčani sustav pogađaju još dvije važne „privatne” bolesti: epilepsija i demencije. Epilepsija se prepoznaje po karakterističnim epileptičkim napadima. Oni nastaju zbog prekomjernog, nenormalnog djelovanja neurona u moždanoj kori. Mogu se pojaviti kao kratki, gotovo neprepoznatljivi trenuci, ali i kao duga razdoblja tijekom kojih se oboljeli snažno tresu. Takve epizode mogu dovesti do tjelesnih ozljeda, čak i loma kosti. U epilepsiji se napadi često ponavljaju, u pravilu nemaju neposredan uzrok, a mogu se kontrolirati lijekovima u oko dvije trećine slučajeva. Manje od 10 posto ljudi iskusit će barem jedan napad do dobi od 80 godina, ali vjerojatnost za drugi napad tada raste i do 50 posto. U mnogim dijelovima svijeta osobama s epilepsijom ograničena je dozvola za vožnju automobila ili pilotiranje avionom jer imaju dvostruko veći rizik od doživljavanja prometne nesreće.
Riječ epilepsija vuče podrijetlo od starogrčke riječi epilambanein, što se može prevesti kao „biti napadnut, obuzet, iskorišten ili opsjednut”. Epilepsija je zabilježena u tekstovima od samog početka pisane povijesti i smatrala se duhovnim stanjem. Najstariji opis pronađen je još u antičkoj Mezopotamiji 2000. godine prije nove ere. Smatralo se da je oboljela osoba pod utjecajem boga Mjeseca te je podvrgavana egzorcizmu. Epileptički napadaji spominju se i u Hamurabijevu zakoniku, donesenom oko 1790. godine prije nove ere, kao razlog zbog kojeg se kupljeni rob može vratiti i pritom dobiti povrat novca. Babilonski medicinski tekstovi oko 1000 godina prije nove ere pripisivali su napade zlim duhovima koji opsjedaju osobu, te su pozivali na liječenje duhovnim metodama. I u Indiji su tijekom tisuću godina prije nove ere ajurvedski tekstovi spominjali epilepsiju opisujući je kao gubitak svijesti.
Zanimljiv je bio stav starih Grka o epilepsiji, koji je bio kontradiktoran: iako se smatrala oblikom duhovnog zaposjedanja uma, povezivalo je se i s genijalnošću, kao i božanskim utjecajem, odakle potječe i poznati drugi naziv za epilepsiju – „sveta bolest”. U grčkoj mitologiji povezivana je s božicama mjeseca, Selenom i Artemidom, koje bi opčinile one koji su ih naljutili. Međutim, važna iznimka od božanskih i duhovnih pogleda na epilepsiju bilo je Hipokratovo učenje. U petom stoljeću prije nove ere, u jednom od svojih velikih djela pod nazivom “O svetoj bolesti”, Hipokrat je izložio razmišljanje kako epilepsija nema božansko ni duhovno podrijetlo, već je medicinski lječiv problem koji nastaje u mozgu.
Štoviše, Hipokrat je sve one koji su uzroke epilepsije vidjeli u natprirodnim silama optužio za širenje neznanja i praznovjerja. Naslutio je da je nasljeđivanje unutar obitelji važno, primijetio kako su simptomi teži ako se bolest pojavljuje u ranoj dobi te precizno opisao simptome, ali i socijalnu stigmu povezanu s epilepsijom. Nije je želio nazivati „svetom bolesti”, već je sugerirao drugi naziv – „velika bolest”. Zanimljivo je da je taj njegov prijedlog zaživio tek znatno kasnije u povijesti medicine jer moderni pojam „grand mal”, kojim se nazivaju jaki epileptički napadi pri kojima bolesnik gubi svijest i intenzivno se trese, podrijetlo vuče baš od tog Hipokratova prijedloga. Međutim, unatoč svim Hipokratovim naporima, njegovi stavovi nisu bili prihvaćeni u to vrijeme. Duhovi, opsjednutost i natprirodno smatrali su se krivima za epilepsiju još više od dvije tisuće godina nakon Hipokrata, tj. najmanje do 17. stoljeća. Tek sredinom 19. stoljeća bromid je uveden kao prvo učinkovito sredstvo protiv epilepsije. Prvi suvremeni lijek, fenobarbital, razvijen je 1912. godine, a fenitoin je ušao u primjenu 1938. godine.
U starom Rimu epilepsija je bila poznata kao morbus comitialis, tj. „bolest zborne dvorane”, i također je bila smatrana prokletstvom bogova. Ljudi su mislili da je zarazna te nisu jeli ni pili iz iste posude kao i oboljeli, a i pljunuli bi na prsa vjerujući kako će to odagnati problem. U sjevernoj Italiji epilepsija je nekad bila poznata i kao „bolest sv. Valentina”.
Velika je nesreća oboljelih od epilepsije što su u većini kultura bili stigmatizirani, izbjegavani, čak i zatočeni. Slavni je neurolog Jean-Martin Charcot u pariškoj bolnici Salpêtrière, jednoj od najvećih europskih bolnica, povezanoj sa Sorbonom, koja je i rodno mjesto moderne neurologije, opisivao kako bi oboljeli od epilepsije bili izolirani na odjelima zajedno s duševno bolesnima, kriminalcima i bolesnicima s kroničnim sifilisom. Stigma prema oboljelima prisutna je i u moderno doba, pa to utječe na njih ekonomski, društveno i kulturno. U Indiji i Kini epilepsija se može upotrijebiti kao opravdanje za poricanje braka, a to je bilo moguće i u Velikoj Britaniji sve do 1971. godine. U dijelovima Afrike, kao što su Tanzanija i Uganda, i dalje se vjeruje da je epilepsija povezana sa zlim duhovima, vješticama ili trovanjem, a mnogi i dalje vjeruju da je zarazna. Zbog toga nije rijedak slučaj da oboljeli od epilepsije ne žele priznati da su ikada imali napadaj.
U najdubljoj starosti, čak i ako izbjegnemo mentalne bolesti ili epilepsiju, svima nam počinje prijetiti gubitak pamćenja i kognitivnih sposobnosti – tzv. demencija – te njezin poseban oblik, Alzheimerova bolest. Demencije su osobito zabrinjavajući problem našeg vremena, kao i ograničavajući čimbenik u znatno duljem životu ljudi, a znanost ih tek počinje razumijevati.
Degenerativne promjene također mogu utjecati i na ostale naše sustave, kao što su pluća, bubrezi ili jetra. Kronična opstruktivna bolest pluća (KOBP), često uzrokovana pušenjem, dovodi do teških poteškoća u disanju. Ona postaje sve važniji uzrok smrti među starijim osobama u svim zemljama svijeta. I naš vlastiti imunosni sustav može postati nefunkcionalan tijekom vremena. Tada se može okrenuti protiv vlastitih zdravih stanica uzrokujući tzv. autoimune bolesti. Radi se o vrlo širokom spektru bolesti s vrlo raznolikim simptomima. I naše kosti gube svoju čvrstoću i strukturu tijekom godina, a bolest koju nazivamo osteoporozom čini ih krhkima i lomljivima. Mišići i zglobovi također s vremenom degeneriraju, često uzrokujući bolove u leđima koji su povezani sa sjedilačkim stilom života koji je postao dominantan.
Uz sve te naše „privatne” kronične nezarazne bolesti, i nesreće i ozljede oblici su osobnih iskustava koja mogu oštetiti zdravlje i uzrokovati smrt u svim životnim dobima, pa se sve više smatraju posebnom vrstom pandemije, povezanom s modernim stilom života. Najčešće uključuju cestovne prometne nesreće, gušenja, utapanja, padove, opekline, trovanja, ali i nasilje i ratove, samoubojstva i ubojstva. Poput kroničnih nezaraznih bolesti, nesreće i ozljede također imaju povezane čimbenike rizika, primjerice alkoholizam i korištenje droga, a njihova se učestalost također može smanjiti preventivnim mjerama.
