Usporedno sa završetkom prvog pandemijskog vala u Hrvatskoj, dakle prije godinu dana, najavio sam da će u daljnjem tijeku svog odgovora države svijeta morati birati između četiri načelne strategije:
1. „Potpuna supresija virusa”, čija provedba zahtijeva praktički „udžbeničku“ primjenu epidemioloških mjera: pažljivu kontrolu granica, mjere dvotjedne karantene za sve koji ulaze u državu, krajnje ozbiljan pristup svim otkrivenim slučajevima, brzo otkrivanje i izolaciju svih kontakata zaraženih osoba, te po potrebi privremene, kratkotrajne lockdowne na ograničenim područjima uz opsežno testiranje. Te mjere podrazumijevat će i suradnju i disciplinu stanovništva, kao i pridržavanje mjera. Ovakvim pristupom, koji nije ni financijski previše skup za većinu država, bilo je moguće tijekom 2020. i dosadašnjeg tijeka 2021. godine provesti veliku većinu vremena bez bojazni od pandemije.
U državama koje su se odlučile za ovakav pristup život se odvijao praktično normalno, kao i prije pandemije. Primjeri takvih država su Vijetnam, Tajvan, Laos, Tajland i Butan, koji su do danas zabilježili broj umrlih od COVID-19 manji od 1 na milijun stanovnika; zatim, Kina, Kambodža, Singapur i Novi Zeland, s brojem umrlih manjim od 10 na milijun; te Japan, Australija, Malezija, Južna Koreja i Mjanmar, s manje od 100 umrlih osoba na milijun stanovnika. Te su nacije do danas najbolje zaštitile svoje stanovništvo od umiranja tijekom pandemije. Nekoliko ih je pokazalo i da države ne moraju biti vrlo bogate da bi se uspješno oduprle pandemiji.
2. „Snažna prva linija obrane“, u kojoj država uvodi manje strože mjere koje omogućuju veće slobode i određen suživot s virusom, ali ne dopuštaju da virus izmakne nadzoru i slobodno se proširi među stanovništvom. Ova se strategija temelji na znanstvenim spoznajama i tehnologiji, kao i intenzivnom testiranju i izolaciji kontakata. Također, traži i suradnju i disciplinu stanovništva. Primjeri su države koje su imale vrlo snažan potencijal testiranja, a uz to ponekad i elektronsku aplikaciju za praćenje kontakata. Ovdje se donekle mogu ubrojiti i neke zemlje iz prve skupine, koje su se dodatno koristile i metodama druge skupine, poput Singapura, Južne Koreje i Tajvana. Uz njih, tipični predstavnici su Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Norveška, Finska i Island, koji do danas bilježe 100-200 umrlih na milijun stanovnika; zatim još i Danska, Cipar, Oman, Kuvajt i Bahrain, s 200-400 umrlih na milijun stanovnika.
3. „Otpuštanje i stezanje mjera” bila je strategija kojoj su nakon prvog vala pribjegle mnoge zemlje. Za razliku od prve dvije strategije, koje su bile aktivne u nastojanju da se ostane „ispred“ virusa i krizom upravlja, ova strategija prečesto je ostavljala države u pasivnom položaju prema virusu. Time je širenje virusa uvjetovalo mjere zaštite i način života cijelog stanovništva. To se, međutim, u velikom broju država pokazalo rizičnom strategijom. Većini se događalo da ne počne uvoditi mjere u trenutku kada bi one djelovale preventivno, onemogućivši tako širenje vala i velik broj umrlih. Umjesto toga, mjere su uvedene previše kasno, kada bi se virus već slobodno širio među stanovništvom, a prva linija obrane bila bi probijena. Primjeri ovih država su, npr., Kanada i Izrael s 500-700 umrlih na milijun stanovnika, pa Grčka, Njemačka, Irska i Nizozemska koje su imale 800-1000 umrlih na milijun stanovnika. Ovako su reagirali i Austrija, Švicarska, Argentina i Čile, koji danas imaju 1000-1500 umrlih na milijun stanovnika, zatim Francuska, Španjolska, Italija, Hrvatska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Meksiko i Peru, s 1500-2000 umrlih na milijun stanovnika, i naposljetku, nekolicina najteže pogođenih država do danas – Belgija, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Slovenija, s više od 2000 umrlih na milijun stanovnika.
4. „Liberalizacija upravljanja osobnim rizikom”, koja se otvorila kao mogućnost tek kada se pojavio dovoljan broj dokaza prikupljenih istraživanjima seroprevalencije, tj. prisutnosti protutijela u krvi. Ona su potvrdila da stopa umiranja među svim zaraženima ne bi smjela biti veća od 0,5-1% u većini država. Te su države odlučile što manje pažnje pridavati pandemiji, a što više očuvati svoje ekonomske aktivnosti. Najbolji primjeri su Švedska (1359 umrlih na milijun stanovnika), SAD (1749 umrlih na milijun) i Brazil (1755 umrlih na milijun), kao i neke države Afrike i Bliskog istoka u kojima podaci o umrlima od COVID-19 nisu dovoljno pouzdani. Sada, nakon godinu dana, možemo vidjeti da su sve države svijeta izabrale jedan od ova četiri puta. Ono što možemo zaključiti iz ove analize jest da je u nekim državama, zbog odabranih strategija, bolest COVID-19 usmrtila stotinama puta više ljudi u usporedbi s nekim drugim državama, kada se podaci standardiziraju na milijun stanovnika. Radi se o doista dramatičnim razlikama.
Sasvim konkretno, u Vijetnamu, Tajlandu, Butanu, na Tajvanu, u Kini, Kambodži, Singapuru i Novom Zelandu umrlo je barem 100 puta manje ljudi od COVID-19 no što je bio slučaj u većini zemalja koje su se odlučile na popuštanje i stezanje mjera, kada brojeve umrlih standardiziramo na ukupno stanovništvo država. Pritom u ovu analizu nije uvrštena većina država Afrike i srednje Azije, kao ni središnje Amerike, jer se njihovi službeni podaci o broju umrlih teško mogu smatrati pouzdanima. Uz to, afričke države imaju i znatno različitu dobnu strukturu od ostatka svijeta i udio starih ljudi na tom kontinentu je nizak. Međutim, argument mnogih država koje su izbjegavale takav proaktivan pristup i uvođenje mjera bio je da će na taj način sačuvati svoje ekonomije od nezamislivih padova koji bi uslijedili uslijed oštrijih epidemioloških mjera. Spominjali su se mogući „padovi ekonomije“ od 30%, pa i više.
Drastične razlike po zemljama
Nedavno su objavljene procjene Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o rastu ili padu gospodarstva u svim državama svijeta u 2020. godini. MMF procjenjuje da je globalno gospodarstvo palo za 3,3%. To svakako nije malen pad, ali usporediv je s nekim ranijim ekonomskim krizama drugih uzroka. Međutim, taj pad ni približno ne odražava strahovanja iz razdoblja prije pandemije. Jasno je da se smanjila potrošnja građana i da su sektori poput turizma i ugostiteljstva bili teško pogođeni. Razmotrimo sada jesu li države uspjele očuvati svoju ekonomsku aktivnost izborom strategije u borbi protiv korone, i u kojoj mjeri? Postotna promjena bruto domaćeg proizvoda u prvoj skupini država, koje su primijenile strategiju potpune supresije virusa, bila je – od najuspješnije prema najmanje uspješnoj državi: Mianmar (+3,2%), Tajvan (+3,1%), Vijetnam (+2,9%), Kina (+2,3%), Laos (-0,4%), Butan (-0,8%), Južna Koreja (-1,0%), Australija (-2,4%), Novi Zeland (-3,0%), Kambodža (-3,5%), Japan (-4,8%), Singapur (-5,4%), Malezija (-5,6%) i Tajland (-6,1%).
Očito je da je čak sedam država iz ove skupine imalo ekonomski rast tijekom 2020. ili pak minimalan pad (do -1,0%). Australija i Novi Zeland imali su osjetniji pad, Japan još i veći, dok su za Kambodžu, Maleziju i Tajland veliki padovi bili i očekivani zbog ovisnosti o turizmu i prometu, a znatno pogođen time bio je i Singapur. U ovim je potonjim državama bilo neminovno da ekonomija znatno padne zbog specifične strukture, unatoč odličnoj reakciji na zdravstveni dio COVID-19 krize. Postotna promjena bruto domaćeg proizvoda u drugoj skupini država, koje su se uzdale u snažnu prvu liniju obrane, bila je: Norveška (-0,8%), Katar (-2,6%), Finska (-2,9%), Danska (-3,3%), Cipar (-5,1%), Bahrain (-5,4%), Ujedinjeni Arapski Emirati (-5,9%), Oman (-6,4%), Island (-6,6%) i Kuvajt (-8,1%).
Postotna promjena u trećoj grupi, u kojoj su se otpuštale i stezale mjere: za države s manje od 1000 umrlih na milijun stanovnika – Irska (+2,5%), Izrael (-2,4%), Nizozemska (-3,8%), Njemačka (-4,9%), Kanada (-5,4%) i Grčka (-8,2%). Među onima s 1000-2000 umrlih na milijun stanovnika, Švicarska (-3,0%), Čile (-5,8%), Austrija (-6,6%), Francuska (-8,2%), Meksiko (-8,2%), Italija (-8,9%), Hrvatska (-9,0%), Ujedinjeno Kraljevstvo (-9,9%), Argentina (-10,0%), Španjolska (-11,0%) i Peru (-11,1%), a među onima s više od 2000 umrlih na milijun stanovnika: Bugarska (-3,8%), Sjeverna Makedonija (-4,5%), Mađarska (-5,0%), Slovačka (-5,2%), Slovenija(-5,5%), Bosna i Hercegovina (-5,5%), Češka (-5,6%), Belgija (-6,4%) i Crna Gora (-15,2%). Pogledamo li postotne promjene BDP-a u četvrtoj grupi, za Švedsku je to bilo -2,8%, za SAD -3,5%, a za Brazil -4,1%. Pri daljnjim analizama ovih brojki treba biti vrlo oprezan iz najmanje nekoliko razloga. Prvo, službeni brojevi umrlih od COVID-19 su u gotovo svim državama podcijenjeni, a tek će usporedba s prosječnom smrtnošću prethodnih godina dati još precizniju sliku. S druge strane, utjecaj pandemije na rast ili pad BDP-a dijeli se na onaj dio do kojeg je došlo zbog uvođenja svih protuepidemijskih mjera u čitavom svijetu, gdje su neke države jednostavno bile više izložene negativnim učincima tih zbivanja od drugih zbog strukture svoje ekonomije i ovisnosti ili povezanosti s ekonomijama drugih država; te na dio koji je izravnije povezan s odgovorom na pandemiju unutar svake države. Tek kada se bude mogla provesti pažljiva dodatna standardizacija na sve ove učinke, moći će se analizirati međuodnosi između svih država i utvrditi uspješnost njihova odgovora na globalnu pandemiju u fazi prije dostupnosti cjepiva.
Što možemo zaključiti iz ovakve analize? Svakako se nameće nekoliko zaključaka. Prvi zaključak je da su razlike između uspješnosti pojedinih strategija u spašavanju ljudskih života bile doista jako velike. Kao što su epidemiolozi i pretpostavljali, „udžbenički“ epidemiološki pristup zaštiti naroda od zaraznih bolesti, kakav su provele države prve skupine, doveo je do znatno manjeg broja umrlih do danas (u rasponu od 0-100 smrti na milijun stanovnika), dok je oslanjanje na snažnu prvu liniju obrane, testiranje, tehnološko praćenje i izolaciju kontakata tipično dovelo nešto više umrlih (u rasponu 200-400 smrti na milijun stanovnika). Te dvije strategije podrazumijevaju proaktivno djelovanje te suradnju vlasti i cijelog naroda u provođenju mjera. Zatim, strategija „stezanja i popuštanja mjera“ temeljem praćenja broja novih slučajeva najčešće bi iznenadila države, te je rezultirala brojkama od 500 pa do više od 2000 umrlih na milijun stanovnika, ovisno o pravodobnosti i prikladnosti uvedenih mjera. Naposljetku, tri države koje su navedene kao primjeri prepuštanja opreza samim građanima, no koje su također sve imale u raznim fazama pandemije različite mjere, a u SAD-u i Brazilu i velike razlike u regionalnim odgovorima, službeno su zabilježile 1300-1800 umrlih na milijun stanovnika. No sve tri su imale razdoblja u kojima postoji značajna mogućnost da je stvaran „višak“ umrlih, zbog velikog opterećenja njihovih bolnica, bio i veći od onog službenog. Tako, i ove brojke treba uzeti s određenim oprezom. Američki je CDC već ukazao da bi u razdoblju valova koji su pogađali SAD broj umrlih mogao biti i znatno veći.
Spašeni životi spas za ekonomiju
Drugi važan zaključak bio je da su se i u pogledu očuvanja ekonomije tijekom 2020. države svijeta također vrlo razlikovale. Nekolicina ih je čak uspjela i ekonomski rasti – Mjanmar, Tajvan, Vijetnam, Kina i Irska. Uz njih, nekolicina afričkih država u kojima se proizvodila hrana i prirodni resursi za druge države pogođene pandemijom također su zabilježile ekonomski rast. No, to su bile rijetke iznimke od pravila u 2020. godini i njima je situacija s pandemijom vjerojatno ekonomski donekle i pogodovala, dok velikoj većini drugih država svijeta nije.
Primjer država čije su ekonomije bile najteže pogođene, sasvim neovisno o strategiji njihova odgovora na pandemiju, otočne su oaze diljem svijeta poznate uglavnom po turizmu: Sejšeli (-13,4%), Mauritius (-15,8%), Bahami (-16,3%), Barbados (-17,6%) i Maldivi (-32,2%). Oni su primjeri gdje su globalna zbivanja povezana s pandemijom imala znatno veći učinak na njihove ekonomije od samog odgovora na pandemiju. Pritom, njihov je odgovor na pandemiju uglavnom bio vrlo dobar i slijedio je načela odgovora zemalja iz prve dvije skupine, pa je i broj umrlih (izražen na milijun stanovnika, za usporedbu s drugima, iako su te države manje) bio od 50-400.
Ipak, nema puno dvojbe oko toga da su u dosadašnjem tijeku pandemije, tj. vremenu prije no što cjepiva počnu značajno utjecati na rezultate u idućoj fazi, najbolje rezultate temeljem kriterija očuvanja života i očuvanja ekonomije postigle države iz prve skupine - Tajvan (država s 24 milijuna stanovnika), Vijetnam (96 milijuna), Mjanmar (54 milijuna), Kina (1,4 milijarde), Laos (7 milijuna), Butan (1 milijun) i Južna Koreja (52 milijuna). Sve su one odlučile uvesti klasične epidemiološke mjere kontrole zarazne bolesti. Imale su doista vrlo malen broj umrlih, a uspjeli su pritom ostvariti i ekonomski rast, ili pak vrlo blagi pad. Iz prvih 16 mjeseci pandemije mogli smo, stoga, izvući dvije važne pouke. Prva je da je aktivno upravljanje krizom važno. Ono dovodi do dobrih rezultata u spašavanju ljudskih života, dok pasivno odgovaranje na prijetnju virusa često dovodi do slobodnog širenja među stanovništvom, s velikim brojem umrlih. Pritom, dovoljne su klasične epidemiološke mjere s čvrstim zatvaranjem granica, karantenom za putnike koji stižu u zemlju i odlučnim odgovorom na svako žarište.
Druga važna pouka je da ne postoji dvojba između toga treba li spašavati ljudske živote ili čuvati ekonomiju. Naime, pokazalo se da se aktivnim zalaganjem za provođenje klasičnih epidemioloških mjera, koje će spašavati ljudske živote, omogućuje gotovo normalan, pretpandemijski život unutar državnih granica. To istovremeno pogoduje i nastavku ekonomskog rasta, te istodobnom spašavanju ljudskih života. Druge strategije imat će lošije rezultate ili za zdravlje, ili za ekonomiju, ili pak za oboje. Tako barem ukazuju brojke nakon prvih 16 mjeseci pandemije. U nedostatku mogućnosti primjene ovakvog epidemiološkog pristupa iz bilo kojeg razloga, ova analiza omogućuje donosiocima odluka da procijene što bi za njihova društva bio prihvatljiv rezultat, te u skladu s time prilagode vlastite strategije. Sada postupno završava faza pandemije u kojoj cjepiva nisu bila raspoloživa, te se trebalo uzdati prije svega u epidemiološke mjere kontrole širenja nove zarazne bolesti. U idućoj će fazi pandemije na broj umrlih i na ekonomski rast unutar pojedinih država utjecati neki sasvim drugi čimbenici. Prije svih, koliko će brzo pojedine države uspjeti cijepiti većinu svojih stanovnika, ali i koliki udio stanovništva u pojedinim državama će odbiti cijepljenje. Važno će biti i koliko će dugo trajati zaštita cijepljenjem te hoćemo li dobiti još korisnih lijekova za bolničko liječenje, uz već djelotvorni deksametazon. Uz sve to, jedna od dominantnih tema u idućim mjesecima bit će i novi sojevi virusa, koji bi se mogli brže širiti ili biti opasniji za zdravlje. Ipak, najveća je bojazan da ne postanu otporni na naše mehanizme imunološke obrane potaknute cijepljenjem. Znanstvena zajednica će stoga tijekom 2021. godine biti usmjerena na vrlo pažljivo praćenje i proučavanje obilježja svih novih sojeva virusa.
