Obilježavanje četvrt stoljeća potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma potaknulo je rasprave o reformama u Bosni i Hercegovini koje bi uključivale i Ustav ove zemlje, koji je doslovce jedan od aneksa samog mirovnog sporazuma. U brojnim istupima svjetskih državnika, aktera daytonskih pregovora i sadašnje garniture političara u BiH sadržano je mnoštvo različitih interesa i stavova, ali imaju i jednu zajedničku crtu – potrebu prelaska iz daytonske u bruxellesku fazu.
No što je sadržaj i rezultat procesa, to je ono oko čega nema ni minimuma suglasnosti. Pokazala je to i međunarodna konferencija koju su u utorak organizirali Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). U najkraćem, Bošnjaci smatraju da proces reformi treba usmjeriti prema stvaranju građanske, što će reći unitarne države, s njima kao većinskim narodom. Potpuno suprotno, Srbi bi jačali autonomiju “svog” entiteta unutar BiH i smanjivali ovlasti državne razine. Hrvati, kao najmalobrojniji narod, kojem su “puzajućim” reformama u proteklih dva i pol desetljeća politička prava reducirana, nalaze se između ovih suprotstavljenih polova i bore se za goli opstanak.
Danas, kada jedni u BiH priželjkuju da Amerika s novim predsjednikom nametne u BiH građanski sustav, a drugi ojačavaju veze s Rusijom u pokušaju da zaštite entitetsku autonomiju, Hrvatima ostaje nuditi srednji put – a to je očuvanje konstitutivnosti triju naroda i ravnopravnosti svih građana, što je, uostalom, kroz povijest jedina formula na kojoj je ta država stabilno funkcionirala. U tomu, više je nego očito, bosanskohercegovački Hrvati imaju najvećeg saveznika u Republici Hrvatskoj. Kao ni o jednoj drugoj temi, u hrvatskom političkom prostoru postoji jednoglasje u potpori sunarodnjacima u BiH u borbi za njihova prava i pravednu državu. Razgrnu li se nerealni nacionalni snovi i unutar dvaju brojnijih naroda, bit će jasno da je pomirenje nacionalnog i građanskog jedini model koji je dugoročno održiv u BiH.
– Ovih dana neki podastiru lažnu dvojbu: Bosna i Hercegovina utemeljena na Daytonu ili Bosna i Hercegovina svih svojih građana, koja nadilazi nacionalne granice? Načelo jednakosti triju konstitutivnih naroda te načelo jednakosti svih građana međusobno se ne isključuju. Ne smiju se natjecati, već nadopunjavati – jasno je poručio na spomenutoj zagrebačkoj konferenciji hrvatski premijer Andrej Plenković.
I koliko je god pozicija Hrvata u BiH danas nezavidna zbog demografskog pada i postupnog umanjivanja njihovih nacionalnih političkih prava, toliko je sretna okolnost da danas uz sebe imaju Hrvatsku čija međunarodna i regionalna pozicija nikad nije bila jača, a njezina državna politika prema BiH jasnija i konzistentnija. Plenkovićev govor na zagrebačkoj konferenciji “Nasljeđe mira – 25 godina Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma” zapravo je sukus aktualne i buduće državne politike RH prema BiH. Koja je precizna, jasna i ne ostavlja prostora različitim tumačenjima.
Hrvatska je članica NATO-ova saveza i Europske unije. Supotpisnica je Daytonsko-pariškog sporazuma i ima ustavnu obvezu skrbiti se o Hrvatima izvan Hrvatske. S BiH dijeli najdužu granicu, a to je ujedno i granica EU. Najveći je investitor i trgovinski partner BiH. Još je mnogo toga što bi se moglo nabrojiti, a što Hrvatsku čini iznimno važnim igračem u svim budućim međunarodnim aktivnostima na “resetiranju” Bosne i Hercegovine.
Ovakva kakva je danas nikome nije dobra i očito nije u stanju napraviti bilo kakav pozitivan iskorak, pa ni prema članstvu u Europskoj uniji. BiH treba reforme koje će je učiniti funkcionalnijom, a njezine narode i građane zadovoljnima ili barem podjednako nezadovoljnima. To iziskuje unutarnje kompromise, ali i veliku pomoć međunarodne zajednice, pa i Hrvatske.
Premijer Andrej Plenković, kao dokazani prijatelj BiH, pokazao je da je spreman prihvatiti se te zadaće. Uostalom, možda široj javnosti nije ni poznato koliko se još kao zastupnik u Europskom parlamentu angažirao na pomoći bh. Hrvatima, ali i BiH u cjelini. Njegov angažman na premijerskoj funkciji rezultirao je povratkom BiH u fokus hrvatske državne, ali i zajedničke europske politike.
Financijska i svaka druga potpora Hrvatima u BiH povećana je, uspostavljena je prekogranična suradnja, intenzivirana su ulaganja, a sve kako bi se radilo na opstanku Hrvata, ali i jačanju same BiH. To je potpuno logična politika jer su Hrvati s obiju strana granice jedan narod, dok je stabilnost i prosperitet Bosne i Hercegovine kao države i društva Hrvatskoj neizbježan zadatak i cilj, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je u pitanju najbliži susjed, zemlja s kojom je Hrvatska zemljopisno i na sve druge načine najviše povezana. Zato su i česte kritike iz BiH na račun dobronamjernosti Hrvatske prema toj zemlji krajnje besmislene.
Da nije Hrvatske, pitanje je tko bi i s koliko entuzijazma i volje unutar EU uopće nametao pitanje europske perspektive BiH. I ne samo BiH. Za hrvatskog predsjedanja Unijom, unatoč pandemiji koronavirusa, održan je zagrebački summit na kojem je poslan novi vjetar u leđa europskoj perspektivi cijelog jugoistoka Europe. Dobili smo novu metodologiju pristupnog procesa te je postignuta odluka o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Sve to unatoč ozbiljnim rezervama nekih utjecajnih članica EU koje su, najblaže kazano, nezainteresirane za nastavak procesa proširenja Unije.
Sada je pravi trenutak da se pomogne Bosni i Hercegovini na njezinu europskom putu i prelasku u toliko spominjanu “bruxellesku fazu”. Neće i ne može taj proces proći bez drugih velikih sila, ali ovo je ipak dvorište EU i prirodno je da on bude taj ključni međunarodni čimbenik koji će poticati pozitivne promjene i dogovore u BiH. Hrvatska svakako nije najjači akter unutar Europske unije, ali kada je o BiH riječ, sigurno je najzainteresiranija i najpozvanija da predvodi europske procese. Premijer Plenković i dosad je tu nastupao bez ikakvih kompleksa male zemlje i nema dvojbe da će njegova i uloga Hrvatske i u sljedećem razdoblju biti istaknuta. Zbog vlastita interesa, ustavnih i međunarodnih obveza prema BiH te poznavanja prilika u toj zemlji, od Hrvatske će to očekivati i ostale članice Unije.
I nema razloga da se bilo tko, pa i Bošnjaci i Srbi u BiH, boje eventualne pristranosti Hrvatske u tom europskom djelovanju. Pronalaženje izbornih i drugih rješenja kojima će se pomiriti nacionalno i građansko u BiH nije samo u interesu Hrvatske i Hrvata u BiH. Naprotiv, svaki drugi put rizičan je i neizvjestan za sve u BiH i oko nje.•
