Opružena uz Savu sniva i živi. Ograđena svojim planinama, kao da se osigurala sa zapada Motajicom, s juga Ozrenom i Trebavom i s istoka Majevicom. U njedrima njiše svoje bisere Derventu, Brod, Odžak, Modriču, Šamac, Brčko, Orašje te dijelove Gradačca, Srebrenika i Doboja. Dolinom rijeke Bosne njezina su vrata kroz dobojsku i vrandučku klisuru, a dijelom i koritom rijeke Usore i Ukrine.
Orošena obiljem i ogrnuta svojim maglama kroči od prapovijesti i na vidjelo iznosi dokaze života što ih i dalje ljubomorno krije. Rimljanima je bila omiljeno obitavalište, a Hrvati su je zaposjeli svojim dolaskom i od ranih godina sedmog stoljeća na njoj udarili svoja ognjišta. Ban Kulin, a bana samo Hrvati imaju, prije točno 828 godina na Glavosjekovo, Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, piše svoju povelju:
“U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja”.
I povelju će svatko čitati svih ovih osam stotina dvadeset i osam godina. I uvijek će se prije nego što je počne čitati prekrstiti i uvijek će na kraju sva evanđelja za svjedoke prizvati i s Radojem, banovim pisarem, znati da je to bilo licem na Glavosjekovo - odrubljenje glave Ivana Krstitelja. I tako neka bude. I Posavina će kraljici svojoj Katarini na Vranduk darove nositi i onda poslije za njom i za djecom njezinom i svojom tužiti.
S kraljevima će svojim utvrde kraljevstva graditi, na bedemima stajati i doživjeti da pod tursko kopito padne. Nemilo i okrutno. I s ujacima će svojim od nemila do nedraga kročiti. I Boga moliti, i Majku Božju, i svece zaštitnike. Gradit će svoje samostane i župne kuće i vjerna pred oltarom vjernosti svoje klečati.
Žitnica je svojoj Bosni i utočište bijaše tolikima koji su sa svojih škrtih zemalja od gladi i pred neprijateljima bježali. Posavina ih je poput majke objeručke primala. I svakom je ognjište dala. Plodna do dna duše i srca široka poput rijeke Save. Neće dati nikom svojih priča i svojih uspomena. Za njih će i umrijeti. Svoje je kukuruze sama sijala i brala i svoja žita i voćke svoje. Konji su njezini na njezinim gumnima žita vrli.
Cvjetala je bagremima svojim pčelama i medila. Znala trpjeti i ranjena biti. Bosna Srebrena, franjevačka provincija sv. Križa. Kroničari su ispisali mnoge njezine rane i boli, a jedna ovako zbori:
“U najljepšem proljetnom mjesecu godine 1833. mučenički je nastradao mladomisnik fra Jozo Cigić u šumi Ratišu kod Seone u Bosni. Fra Jozo Cigić je rođen 4. travnja 1802. u Dobrkovićima (Široki Brijeg). Školovanje je završio u Sutisci kod Vareša i odatle poslan u župu Zeleniku kod Dervente za duhovnog pomoćnika. Iz Sutiske je pošao u ravnu Posavinu s dvojicom pratilaca, Mijatom Varoščićem i Markom Kuduzom. Prvog dana su putovali 10 sati sve do rijeke Krivaje, gdje su prenoćili. Sutradan stignu k rijeci Spreči. Kad su je prešli, zanoće u turskom selu Kruševici kod znanca Halila. Između Kruševice i Seone nalazi se šuma zvana Ratiš. Na kraju te šume bila je velika bukva, iza koje je Ibriša Nurkanović ubio fra Jozu. Fra Jozini pratitelji dojave katolicima u Špionici, da ga idu čuvati. Dubravski župnik fra Blaž Pejić izvjesti Mahmud-pašu u Tuzli. Iz Tuzle dođe zaptija (turska policija) s dubravačkim, toliškim i tramošničkim župnicima, te odu na mjesto ubojstva. Franjevci su tražili, da se tijelo ukopa u katoličko groblje sela Špionice, a zaptija je po pašinom naređenju rekao da se ukopa na mjestu ubojstva. To je i učinjeno. Mjesto fra Jozina ukopa zove se Ćosin greb. Lokacija njegova groba je utvrđena 1. ožujka 1990. Sve sam to prije Domovinskog rata obišao i provjerio po naputku pokojnog profesora fra Šime Šimića. Nadamo se, da će doći vrijeme, kad će se nepravda prema mučeniku fra Jozi Cigiću ispraviti te da će se njegovi posmrtni ostatci dolično prenijeti u koje katoličko groblje. U jesen 1991. radilo se na tome, da se prenesu u Dubravačko groblje, ali je nemirno vrijeme to onemogućilo. Sad je opet došlo vrijeme, da se fra Jozine kosti prenesu, ili u Dubrave po prvoj zamisli ili u njegovo rodno selo Dobrkoviće u Hercegovini. To sam sve obišao i provjerio po naputku pokojnog fra Šime Šimića 1991. godine. (Mirko Cigić, Dobrkovići kroz vrijeme, str. 287. – 288.)”.
Ili fra Šime Šimić rođen u Donjem Rahiću kraj Brčkog 18. 11. 1921. godine. Roditelji su mu došli iz Alagovca, općina Grude, iz Hercegovine samo godinu dana ranije. Bile su to godine gladi i bijede u kršnoj Hercegovini. Posavina je Šimića obitelji bila spas. Tako i mnogim drugima. A fra Šime Šimić bio je divna serafska priča mnogim visočkim sjemeništarcima uzoran učitelj klasika i odgojitelj.
U onim teškim turskim vremenima Posavina je bila obećana zemlja mnogim Hrvatima katolicima iz raznih krajeva gdje im je život postao nesnosnim ili s kojeg su protjerani. Tako je u osamnaestom stoljeću, a osobito tamo od 1735. godine, u Posavinu došao puk iz Hercegovine. Osobito u Derventu i Brod. Kroz cijelo je stoljeće trajalo to doseljavanje u Modriču, Gradačac, Orašje, Šamac, Brčko iz Dalmacije, Imotskog, a najviše iz Mostara, Posušja, Duvna, Livna, kao iz središnje Bosne. Posavina im je postala novim ognjištem. Stapali su se s domaćinima koji su bili isti narod i ista vjera.
O njima su skrbili sinovi sv. Franje, ujaci Bosne Srebrene. Posebno bih istaknuo fra Iliju Starčevića, rodom iz Donjeg Rajića, odakle je i već spomenuti fra Šime Šimić. Fra Ilija se rodio 1794., a 1823. je u Tolisi u Posavini podigao prvu pučku školu u Bosni i Hercegovini. I drugdje su po Bosni i po Hercegovini ujaci dizali škole. No, ova je bila prva. I to s namjerom. Fra Ilija je gradio zgradu u kojoj je otvorio školu.
Otrpjela je Posavina mnoge ratove, na osobit način velike svjetske Prvi i Drugi. Borila se do zadnjeg za svoje ognjište. Sava je krvava tekla. Kukala nije i klela nije. Samo je trpjela i samo šutjela. U četveroredu je u maglama nestajala. I onda je došao Domovinski rat koji je rastrgao život i zemlju. I ognjište. Posavina je gledala sudbini u oči. I stala u obranu svoga golog života. Iskrvarila i izginula, protjerana sa svojih stoljetnih ognjišta. U korov ogrezla, a crkve njezine, svetišta, samostani i svetinje sa zemljom sravnjeni. Ona je u izgnanstvu tako divne stvari učinila. U Prsten se svila i živjela moguće. Uvijek s pomišlju na kolijevku, na svoje ognjište. I da Posavinu od korova valja očistiti i oživjeti. Da se u nju valja i mora vratiti. U tu zemlju koja je tolike druge primila, nazad primi svoju djecu vlastitu. Čeka kao majka na pragu raširenih ruku da djecu svoju zagrli.
