Italija. Petnaesti dan stroge izolacije. Odvojen od svih imam sve veću želju za slobodom. Slobodom koju smo svi imali do prije nekoliko dana. Koju nam je oduzeo koronavirus. Dopušteno nam je udaljiti se od zgrade tek 200 metara, ali samo na određeno vrijeme. Kao da i nije! Jer, stalno si u grču da ne prekoračiš tih nekoliko metara OGRANIČENE SLOBODE. Gledaš oko sebe ne bi li nekoga sreo da razmijeniš barem dvije rečenice, da se ne osjećaš sam na svijetu.
Što me čeka
Emocije su sve jače, pomiješane! Razmišljaš o stvarima koje ti nikad ne bi pale na pamet, o tome što bi promijenio nakon svega ovoga jer, unatoč svemu, sigurno dolaze bolji dani. Razmišljaš jesi li nekad nekog uvrijedio, rekao nešto loše, bio ljubomoran. O nekim osobama u životu za koje znaš da ti ne žele dobro. I onda shvatiš da si svima uvijek želio najbolje iako svi u sebi imamo dozu egocentričnosti bez koje apsolutno ne bih ni mogao opstati u poslu koji radim.
Dok pišem, sretan sam! Sretan zbog svega što sam dosad napravio u životu i što je sve došlo s nekim razlogom. Sretan sto sam zdrav i što me doma čeka jedna mala princeza s porukom (Tutto andrà bene, PAPÀ) u rodnom Knešpolju, u Širokom Brijegu. Moja kći na koju sam neizmjerno ponosan, koja sa svojih tek 10 godina shvaća i više nego što treba. Što me čekaju prijatelji tamo gdje sam završio srednju školu, u gradu gdje sam proveo svoje tinejdžerske dane, gradu podno Veleža, Mostaru. Što me čeka Grad Zagreb gdje sam živio 10 prelijepih godina. Što me čeka moje sve, moja obitelj. Uvijek sam želio napredovati. I nikad nije bilo lako jer sve sam radio sam! Sad radim posao koji mi je suđen, u svijetu mode. A moja 6-godišnja karijera u Europi i izvan nje tek je na početku.
Nebitne stvari
Dok ovo pišem zarobljen u nekom svijetu koji graniči s realnošću, preplavljuju me emocije. Pitam se: Trebam li nešto mijenjati?! Da – mnoge stvari zbog kojih smo se nervirali, a danas se čine tako nebitnim. Neusporedivim s našim nevidljivim neprijateljem s kojim se trenutačno bori cijeli svijet. Sve drugo ćemo, sad mi se čini, lako riješiti. Ovo je veliki test za sve nas. Njime ćemo sami sebi dokazati da smo više od onoga što smo mislili da jesmo i već sutra sami sebe više cijeniti, time i druge. Neki od nas otkrit će neke svoje skrivene talente i realizirati ih. Neki će shvatiti da su sretni što baš te osobe imaju kraj sebe dok su prije možda čak i pomišljali promijeniti život i nastaviti bez njih. Neki će pak shvatiti da su sretniji. Možda ćemo naučiti poštovati ljudsku privatnost, ne osuđivati da ne bismo i sami bili osuđeni. Možda ćemo naučiti dati i podijelili pravi savjet. Naučiti živjeti bez ljubomore, naučiti pomoći, naučiti da za sve nas postoji mjesto na ovome svijetu. I zbog svega ovoga što nam se posljednjih tjedana događa, mislim da je ovo jedinstvena prilika da svatko od nas shvati vrijednost života. A on je samo jedan! Naš život, zdravlje, tijelo, narav i naša djela ustvari su zemaljska kugla. Ako držimo do svih tih osobina, imat ćemo gdje i živjeti. •
