Časna sestra Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje ljubavi pokopana je jučer u Zagrebu, a šire je poznata postala nakon što je pred papom Franjom u Sarajevu 2015. godine svjedočila o zvjerstvima mudžahedina nakon što je bila oteta i zatočena u logoru koji je bio pod njihovim nadzorom, piše Večernji list BiH. Preminula je prvoga dana ove godine u 72. godini života i 43. godini redovništva. Podrijetlom je iz Uskoplja, prije početka rata 1992. djelovala je u Travniku, gdje je radila u državnom Domu starih i nemoćnih osoba. Sredinom listopada 1993. naoružani vojnici Armije BiH prisilno su je s tadašnjim travničkim župnikom vlč. Vinkom Vidakovićem i trojicom djelatnika župnog Caritasa odveli iz župne kuće i zatočili u logoru u selu Mehurići.
Prijetili klanjem
Svoje svjedočanstvo o mučenju u zatočeništvu izrekla je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova 6. lipnja 2015. prigodom susreta pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. - Kad se rat rasplamsao u BiH, pojavili su se strani ratnici iz raznih arapskih zemalja Bliskog istoka. Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisilili su me da pođem s njima. Morala sam se uz fizičku prisilu popeti na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće činili su Travničani nekršćani koji su, uz glasno smijanje i uz pljesak, odobravali ponašanje stranih ratnika - svjedočila je časna sestra. Dodala je kako je u kamionu vidjela bolesnog travničkog župnika vlč. Vinka Vidakovića i trojicu djelatnika župnog Caritasa. Inače, u to vrijeme u Travniku su pastoralno djelovala samo dvojica svećenika - vlč. Vinko Vidaković i vlč. Pavo Nikolić, koji nije bio u kući kada su upali strani ratnici koji su ih zarobljene provocirali, ponižavali uz prostačke i vulgarne riječi i udarce. - Redovničkom odjećom, koju sam imala na sebi, vezali su mi oči, a drugima su to učinili uz pomoć njihove odjeće. Nismo smjeli znati kuda nas voze. Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2 x 2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu.
Islam najjača vjera
Kazala sam: - Župniče, neka me zakolju, ali vi nemojte gaziti našu svetinju. Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas nakratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala madrac na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu - svjedočila je časna sestra. Dodala je da joj je najteže bilo kada su joj strani ratnici vidjeli prsten na ruci. - Tada je jedan od domaćih ratnika kazao: - Skini brže ili ćemo ti prst rezati. Uzeli su moj redovnički prsten koji je za mene svetinja. Bilo mi je jako teško. Jedan od domaćih ratnika vukao me za vrat i udarao. U tim trenucima župnik vlč. Vinko Vidaković potiho nas je ohrabrio riječima: - Ne bojte se, dao sam vam svima odrješenje, možemo mirno umrijeti. - Te župnikove riječi bile su meni i drugima velika utjeha. Opet je slijedilo premlaćivanje - kazivala je časna sestra Šekerija. U jednom trenutku osjetila je cijev puške na čelu. Jedan od njih tražio je od nje da prizna kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o tome ništa ne govori, inače će joj glava otići u pakao. Nedugo nakon uhićenja uslijedilo je njihovo puštanje iz pritvora, dok je velečasni Vidaković zadržan još nekoliko dana.
