Ovih dana kruži spisak u kojem se navode ljekari KCUS-a, njih 55, koji imaju najveće plaće u toj zdravstvenoj ustanovi. Kreću se od 9.000 tisuća nekog doktora na Kardiologiji, pa dalje do 3.200 nekih liječnika. Gotovo dvije trećine su kirurzi čije su ruke krvave do lakata i u ljudskim utrobama. Tu su kardio kirurzi, neuro, torokalni ili dječiji kiruzi, piše novinska agencija Patria.
Ne govori se precizno o njihovim noćnim dežurama, operacijama preko radnog vremena itd. Samo suha primanja. Dakle, nema šta se neće uraditi ne bi li se opravdala gužva napravljena oko Opće bolnice i otvorenih najava njenog gašenja pa onda spajanja itd.
Nema sumnje da se na svaki način pokušava pronaći alibi za direktoricu Opće bolnice, pa KCUS-a Sebiju Izetbegović. Tu je tragedija ove vlasti i medija naklonjenih vladajućoj garnituri.
Hajde da sada uzmemo primanja direktorice sarajevskih bolnica Sebije Izetbegović i uporedimo ih sa ovim spiskom za njen alibi. U imovinskom kartonu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji je objavio CIN koncem rujna 2014,. godine, vidljiva je i mjesečna plaća njegove supruge Sebije. Ona iznosi 5.128 KM. Po toj plaći gospođa Izetbegović bi zauzimala točno deseto mjesto na ovom spisku 55 javno žigosanih liječnika.
No, postoji u tim primanjima i mala kvaka koja se tiče honorarnih primanja dr. Izetbegović, ona su za tu godinu iznosila 24.153 KM. I vjerovatno je riječ o njenon angažmanu na Sarajevskom univerzitetu.
Tu dolazimo do vrlo ozbiljnih pitanja stvarnih zarada nekih liječnika, o njihovim privatnim ordinacijama i u tom slučaju liječničkoj etici.
To nije posao Sebije Izetbegović, nego županijskog i federalnog parlamenta, koji to moraju urediti i zakonski precizirati. Tu je i primanje mita za svoje službene liječničke usluge. Pogotovo to nije posao gospođe Izetbegović. To su odavno morale da istraže tužiteljstva preko policijskih struktura.
Ili to moraju konačno istražiti, jer je užasno kad se objavi spisak plata, recimo dječijeg kirurga koji je u pet ujutro završio operaciju sa perforacijom slijepog crijeva jednog djeteta, čiji je život time bio spašen.
I, recimo, taj dječiji kirurg nema nikakav drugi posao, ni na Univerzitetu ni privatno, jer nema kad ni da se pošteno naspava.
Dakle, nakon spajanja bolnica, da bi se bilo generalni direktor makar dvije bolnice, jer je malo jedna, nakon pokušaja preuzimanja uloge parlamenta - zakonodavca za obračun sa zloupotrebom privatne prakse, pa uloge tužitelja, istražitelja, policajca, da bi se otkrilo ko prima kriminalno mito, vrijeme je da neke osobe shvate šta je njihova nadležnost.
Konačno da se prekine sa praksom, država to sam ja.
Trebalo bi da ta država preuzme reformu zdravstva. A to znači prije svega ozbiljnu i široku javnu raspravu, jer te institucije financiraju građani i tiču se njihovog zdravlja i njihovih života.
