Drastična razlika, isto mjesto, a dvije scene. Prva je iz studenoga 2015., druga devet mjeseci poslije. Scena prva - brojni uzvanici pristigli su na svečanost uručenja ključeva za pet romskih obitelji na području Gornjih Stanojevića u čapljinskoj općini. Scena druga - ostale su još uvijek lijepo oličene kuće i oko njih isti pejzaž, samo što se u međuvremenu zemlja slegla i osušila pa nema blata. Umjesto romske razdraganosti, dočekuje nas zabrinuta Rabija Adžović, slijedi priča nakon devet mjeseci:
- Nemamo vode, ne možemo ni struju platiti. Nemamo posao ni auto. Čime možemo ići i donijeti djeci i ovom narodu kruha?
Hitna ovdje ne želi doći. Snaha mi je nedavno izgubila dijete, za jednu noć provedenu u bolnici morala je platiti 230 maraka. Nemamo ni liječničko.
Radila sam dok sam bila mlađa, sa sirovinom, bavila se poljoprivredom, sa svačim sam se borila te radila kako bih prehranila i školovala djecu, učila ih da budu kulturna, a ne divlja. Sad je meni 61 godina, ne mogu više raditi, a nema ni posla za mlade.
Sve moramo prodati iz svojih kuća kako bismo platili struju i kupili vodu. Dužna sam 190 maraka čovjeku za vodu. Jutros nam je dotjerao malu cisternu, što je stajalo 70 KM. Predala sam nakon tri mjeseca zahtjev za jednokratnu pomoć od 50 KM, ni toga još nema. A što je 50 maraka danas - 25 kg brašna. Što mogu od toga - kazala je. U romskom naselju u Gornjim Stanojevićima sedmero je djece, u školu bi trebalo krenuti četvero, ali ne znaju kako će ići jer za sada nemaju riješen prijevoz. Od obećanja koja su davali dužnosnici s različitih razina, a posebice predstavnici na otvaranju pred kamerama, brojnih uglavnom međunarodnih humanitarnih organizacija, realizirano je samo asfaltiranje ceste između Donjih i Gornjih Stanojevića.•
